Hrvatska srednjovjekovna hodočašća

Uz osobnu potrebu i želju da hodočašće bude izraz intimne pobožnosti, primarno usmjeren u nadu u spas duše, vječni život te osobno ili ozdravljenje neke bliske osobe, nema dvojbe da je snažan poticaj hodočašćenju hrvatskih žena i muškaraca toga doba davala duboka intelektualna radoznalost

Tijekom srednjeg vijeka pojam hodočašće imao je raznoliko značenje, što je bila posljedica duge tradicije njegova teološkog i općenito vjerskog značenja kao jednog od središnjih motiva kršćanske vjere. O pojmu peregrinatio pisao je već sv. Aurelije Augustin, između ostalog u svojim djelima De civitate Dei i Contra Faustum, a isti je pojam razmatran i u djelima benediktinskih redovnika tijekom ranoga srednjeg vijeka, koji su hodočašće smatrali načinom života, sa svim moralnim i etičkim načelima koja je određivalo kršćanstvo toga vremena. Stoga se uz benediktince veže i ideja o peregrinatio in stabilitate, čime se naglašava njihovo stajalište prema kojem su pretpostavljali unutrašnje duhovno putovanje prema Bogu nad materijalnim putovanjem vremenom i prostorom (stabilitas in peregrinatione). Tijekom kasnoga srednjeg vijeka, kada je hodočašćenje postala prilično proširena pojava među europskim vjernicima, više je učenih autora pisalo negativno o hodočašćima, posebice o hodočasnicima, koje se osuđivalo za praznovjerje, nemoral, bludničenje, prostituciju i druge pojave koje nisu bile u skladu sa kršćanskim moralom. Između ostalih, o tome je u 12. stoljeću pisao Honorije od Autuna protiveći se prakticiranju hodočašća, smatrajući da je pobožniji čin davanje novca sirotinji nego njegovo trošenje za put u neko hodočasničko središte. Jedino hodočašće koje je Honorije odobravao bilo je ono iz pokore u slučaju da je neki vjernik počinio ozbiljan grijeh, a svako drugo hodočašće smatrao je nepotrebnom željom vagabunda za putovanjem. Sumnjičavost prema hodočašćima izrazio je i zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (o.1260/1265–1323) upozoravao na razne opačine koje hodočasnici čine na proštenjima, gdje se pojedinci opijaju i tuku.

Već od ranoga srednjeg vijeka, za koji su pisani izvori vrlo oskudni, stanovništvo Hrvatske prakticiralo je hodočašćenja u najvažnija europska hodočasnička središta. O tome svjedoči vijest zabilježena u kronici Anali di Ragusa Dubrovčanina Dinka Ranjine, koji je opisao zavjetno hodočašće svećenika Ivana u Jeruzalem 843. godine. Uz isto, 9. stoljeće, vezana je još jedna anegdotalna informacija, zabilježena u Čedadskom evanđelistaru, iz koje saznajemo da su Cividale hodočastili hrvatski zemaljski dostojanstvenici: Trpimir, Bribina, Petar, Marija, Dragovid, Presila, Trpimirov sin Petar te poslije Branimir. O brojnosti hrvatskih hodočasnika u Rimu, koji su dolazili »ad limina apostolorum Petri et Pauli« svjedoči činjenica da hrvatske hodočasnike u vječnom gradu spominje Dante Alighieri u stihovima Božanske komedije:

Qual ecolui che forse di Croazia

Viene a veder la Veronica nostra (Paradiso 31, 103)

Ko taj što možda iz Hrvatske sada

Dolazi našu Veroniku zreti (Raj, 31, 103)

(prijevod Mihovil Kombol)

Kao što svjedoče vrela, prema zalasku srednjega vijeka broj hrvatskih hodočasnika u Jeruzalem, Rim, Santiago de Compostelu i druga loca sacra (Assisi, Loreto, Bari, Sinaj, Aachen, Vienne, Akvileja, Recanati...) rastao je. Za razliku od ranijih vremena, kada su u hodočašća odlazili isključivo pripadnici društvene elite, od 13. stoljeća prakticiranje hodočašća postalo je prošireno i među pripadnicima nižih društvenih slojeva. Tako, prema svjedočanstvu vrela, tijekom kasnoga srednjeg vijeka u hodočašća nerijetko odlaze obrtnici i trgovci, dakle pripadnici onih slojeva koji su se s procvatom urbanoga života tijekom 12. i 13. stoljeća izdignuli do razine srednjega sloja hrvatskih komunalnih i gradskih društava te su bili financijski sposobni za daleka pobožna hodočašća, koja su nekoć bila smatrana raskoši i razmetanjem, povlasticom vladara i velikaša. Tako je čak 33 Dubrovčana hodočastilo u Rim 1350, jubilarne, godine ne bi li dobili pardono grande za počinjene grijehe. Izvori svjedoče da su u hodočašća odlazili čak i pripadnici najnižih društvenih slojeva. Tako je npr. 1291. Zadranka Marija, žena pokojnog Ivana, odlučila »uisitare limina beatorum apostolorum Petri, Pauli et Iacobi de Galicia«, a 1450. neka Margareta, kći pok. Nikole, koja je u Rabu radila kao služavka, hodočastila je u Rim te jubilarne godine. Razvidno je iz spomenuta dva primjera da sada, nasuprot razdoblju ranoga srednjeg vijeka, u hodočašće nisu odlazili samo muškarci. Ta činjenica pokazuje da su kopneni i pomorski putovi i ceste kojima su prolazili hodočasnici postali znatno sigurniji s organiziranom mrežom gostinjaca i samostana, u kojima su hodočasnici mogli pronaći konačište, hranu i piće. Isto tako, ta činjenica ukazuje da su se i žene, možda prvi put u europskoj povijesti, uključile u opću društvenu pokretljivost, koja je do tada bila isključivo muško područje. Naime, do tada su mobilni dio društva činili isključivo muškarci, napose ako su bili trgovci, vojnici, diplomati, studenti, intelektualci ili umjetnici. Od 13. stoljeća, pozivajući se na općeprihvaćen čin pobožnosti, i žene su se uključile u tijekove europske pokretljivosti pridonoseći tako intelektualnoj interakciji pripadnika raznih europskih naroda, kultura i tradicija i pridonoseći općoj europskoj integraciji u kasnom srednjem vijeku. Latinska vrela sadrže opće podatke i o troškovima vezanim uz hodočašća. Osnovni kriterij za novčanu potporu hodočašća bilo je osobno bogatstvo hodočasnika, a o tome je ovisila i kakvoća njegova smještaja na brodu ili u gostinjcu, vrsnoća hrane i vina koja mu je nuđena, ali i osobna sigurnost na putu. Tako se za put u udaljeni hodočasnički centar (primjerice Jeruzalem) izdvajalo i po nekoliko desetina dukata, a za onaj u bliže središte (u Rim ili Assisi) do deset dukata. Kako bi čitatelj mogao lakše razumjeti veličinu materijalnog izdatka koju je hodočasnik morao podnijeti, spomenimo da je kamena kuća u Zadru sredinom 14. stoljeća vrijedila četrdeset dukata, a cijena je konja bila pet do šest dukata. Nerijetko su hodočasnici, prije odlaska na put, sakupljali novac prodajom zemljišta, oranica, vinograda i kuća kako bi priskrbili dovoljno novca za put, ali i za moguću kupnju neke relikvije, ampule, ogrlice ili pak rječnika, kao uspomenu na hodočašće. Tako je rapska patricijka Frana de Maza hodočašće financirala prodajom zemljišta, dok je rapski plemić Juraj de Avantazio u istu svrhu prodao vinograd i kuće u Rabu. Jasno je iz navedenih primjera da je hodočašće bilo priličan novčani izdatak za stanovništvo hrvatskih gradova i pripadajućim im distriktima.

No, bez obzira na troškove, prema kraju srednjega vijeka sve je više hrvatskih vjernika hodočastilo ad sanctos u vjerska središta diljem zapadne i srednje Europe te Mediterana. Uz njihovu osobnu potrebu i želju da hodočašće bude izraz intimne pobožnosti, primarno usmjeren u nadu u spas duše, vječni život te osobno ili ozdravljenje neke bliske osobe, nema dvojbe da je snažan poticaj hodočašćenju hrvatskih žena i muškaraca toga doba davala duboka intelektualna radoznalost, odnosno težnja za spoznajom i upoznavanjem pojedinaca i naroda koji su bili pripadnici različitih civilizacijskih, kulturnih i povijesnih sredina.

Zoran Ladić

Zoran Ladić rođen je u Zagrebu. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na Central European University u Budimpešti 2002. Bavi se izdavanjem srednjovjekovnih izvora i proučavanjem glagoljske i latinske matične knjige. Znanstveni mu je interes osobito usmjeren na srednjovjekovnu povijest religioznosti i svakodnevnog života. Zaposlen je na Odsjeku za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu.