Film je postao najbolji izvozni proizvod hrvatske kulture

Film je postao najbolji izvozni proizvod hrvatske kulture

Hrvatski film nikad nije bio bolje. Mogu vam sad nabrojiti deset hrvatskih filmova koji imaju stranoga distributera. Kad se dogodilo da je u roku dvije godine prevedeno desetak mladih hrvatskih dramskih pisaca na dvadesetak stranih jezika? Pa o tome bi se pisalo kao o procvatu našega kazališta. E, to se sad događa s hrvatskim filmom. Riječ je o hrvatskom kulturnom procvatu kakav se nije dogodio od zagrebačke škole animiranoga filma

S Ognjenom Sviličićem razgovarali smo u povodu uvrštavanja njegova filma Armin u konkurenciju programa Forum.

Kako je nastala priča filma Armin?

— Radio sam casting za film Branka Schmidta Put lubenica, na kojem sam i koscenarist. Tražio sam dječaka iz Bosne za ulogu, otišao sam u Orašje i tu sam našao Armina Omerovića. Armin je poslije došao u Zagreb na probno snimanje u pratnji oca Muhidina, jer Armin je maloljetan, a otac ga uvijek prati. Eto njih dvojice u Zagrebu. Pazite, mali dječak iz bosanskoga gradića ima priliku zaigrati u filmu. Dolazi na audiciju. Eto, tu mi se složila priča. Zapravo nisam ja tražio priču, priča je našla mene. Otac i sin iz ratom opustošene Bosne dolaze u Zagreb, s nadom da će proći na audiciji za film. Nade su im velike, ali isto je tako velika i njihova nesigurnost. Dalje sam izmislio, odnosno sebi u glavi predočio kakav je to film. To je film o tome koliko je teško biti siromašan i izoliran i kako su emocije zapravo bitnije od uspjeha. U filmu se sin jako srami neugledna oca. Nešto kao u pričama Ivana Cankara. Sin se srami oca, koji je neugledni seljak iz zabačene zemlje.

Ono što mi je još bilo zanimljivo tiče se jugoistočne Europe, koju neki zovu zapadni Balkan, a neki bivša Jugoslavija. Uglavnom ono što je obilježje cijelog ovog područja, da svi žele pobjeći iz njega. Bilo koji dolazak ljudi sa Zapada, u Bosni pogotovo, shvaća se kao prilika za izlazak iz bijede. Armin je priča o čemeru provincije. Dječak u mojoj priči ide na audiciju za njemački film. Žele pobjeći iz provincije i biti dio svijeta. U tim pokušajima ispadaju smiješni, baš zato što su nesigurni. Neukusno. Cijeli je Balkan neukusan kad pokušava oponašati Zapad. Tako je moj otac Bosanac neukusan kad se pokušava odjenuti za večernji izlazak u hotelu. Ali on voli svoga sina, u emocijama je jači od bilo koga. O tome je film.

Dodao bih na kraju da mali Armin Omerović s početka priče na kraju igra u mom filmu tog dječaka koji se zove kao on i po kojem sam napisao film. Može se reći da u filmu igra sama sebe, i to u situaciji koju je doživio svega nekoliko mjeseci uoči snimanja.

Kako ste odabrali ekipu za projekt? Volite li mijenjati suradnike ili stalno raditi s istim ljudima?

— Ne volim mijenjati suradnike, ali ponekad moram. Recimo, prije snimanja snimatelj Vedran Šamanović slomio je nogu, pa je umjesto njega film snimio Stanko Herceg i posao obavio jako dobro. Glumce mijenjam iz filma u film. Uvijek sam mislio da ću raditi s nekim glumcima stalno, ali svaki film traži druge likove. Ako je lik u filmu Bosanac, sigurno neću uzeti da ga glumi netko tko nema veze s Bosnom. Ali glumci su čudni, ponekad ne shvaćaju da ne mogu svi baš sve glumiti. Svaki glumac, pa makar bio ćelav i debeo, misli da bi trebao glumiti Hamleta. Zato glumce mijenjam iz filma u film bez pardona. I mislim da tako treba jer ne možete očekivati od istoga glumca da vam odigra s istim intenzitetom dva različita karaktera. Malo je takvih glumaca, možda jedan u Hrvatskoj, koji može glumiti sve. Svaki je glumac, osoba koja ne može sakriti pred kamerama svoj pravi karakter. Kad glumci pokušavaju sakriti svoj karakter, onda se to vidi kao glumatanje i prenemaganje. Zato uvijek nastojim pronaći glumce čiji je karakter najsličniji liku koji sam zamislio. Ostatak ekipe biram tako da izbjegavam šmirante, ne volim raditi s ljudima koji se prave da nešto znaju, a zapravo se samo šminkaju, film im je samo razlog da se mogu razmetljivo hvaliti u kafani.

Do sada sam imao sreće da radim s ekipom koja želi raditi film. Vjeran Pavlinić bio je montažer, Mladen Ožbolt scenograf. Oni su radili na Oprosti za kung fu. Glazbu, iako je ima samo na početku i na kraju filma, radili su mi poprilično lucidni i ludi Nijemci, koji su svojevremeno surađivali i s Fassbinderom, dok je on bio živ i zdrav. Producent je filma Damir Terešak, jedan od rijetkih koji zna kako napraviti koprodukciju, odnosno kako uistinu kreativno iskoristiti situaciju kad imamo stranoga partnera u filmu.

Naglasio bih da je ovo zapravo prva hrvatska koprodukcija s nekom zapadnoeuropskom zemljom, Terešak je sigurno bio na visini toga, za naše prilike, priznajmo, pionirskog pothvata.

Kako je njemački producent ušao u projekt?

— Mogu sad pričati kako je prepoznao potencijal scenarija i bla, bla, bla... Ali prava je istina da poznajem Markusa Halberschmidta već pet godina i da smo prijatelji i vjerujemo jedno drugom. U ovakav posao nijedan producent iz zapadne Europe neće ući ako dobro ne poznaje situaciju. Ovo je prvi put da neki fond iz zapadne Europe ulaže u hrvatski film, neistražen teritorij, i vjerujte da vam nitko na zapadu neće dati novac ako nije sto posto siguran da će mu se to isplatiti. Dakako, tu je i interes. Producentska kuća Busse i Halberschmidt sigurno je polagala nade da će Armin ući na jedan od tri najveća festivala, što se i dogodilo. Nisu igrali naslijepo. Isto tako fond pokrajine Nordhein Westfalen, njihovo ministarstvo kulture, odobrilo je projekt i dalo novac njemačkih poreznih obveznika zbog toga što su znali za Oprosti za kung fu. Taj je film u Njemačkoj prošao bolje od dosta njemačkih filmova. Oni prate situaciju i ulažu gdje im se to isplati.

Dakle, njemački producent Markus Halberschmidt od njemačkoga je filmskog fonda dobio novac kako bi ga uložio u hrvatski film. To zvuči dosta bizarno s naše strane gledajući. To je kao da mi sada ulažemo u moldavski film. Ali kulturna politika Njemačke očigledno se zasniva na preciznim analizama i procjenama. Uglavnom sad Njemačka ima jedan film na Berlinu više, makar i kao koprodukciju. To je za njih velik uspjeh i tako skupljaju bodove. Mislim da je još jedan od razloga zbog kojega je njemački producent ušao u projekt i taj što su u mom prošlom filmu prepoznali priču koja ide izvan granica zemlje. Ne bavi se politikom. Filmski svijet ne zanima politika. Zanimaju ih ljudi. Svaki film koji se bavi ljudima, a ne samo političkom situacijom u određenoj zemlji, ima šansi kod internacionalne publike. Istina je da se pojavi i dosta političkih filmova u svijetu, neki od njih postignu i velike uspjehe, ali to su filmovi koji ne prolaze kod publike i služe uglavnom za politička cjenkanja. Jasno da politika utječe na naše živote, ali u filmskoj priči politički aspekt mora biti sagledan kroz nevolju živog i životnog ljudskog bića.

Filmovi komuniciraju na ljudskoj razini. Filmove rade ljudi o drugim ljudima. Zbog toga je dobar rumunjski film jasan i nama i Rumunjima, a loš rumunjski film drag je samo Rumunjima, koji misle da im je to važno zbog političke situacije. Hoću reći da je razlog zbog kojega smo dobili stranoga koproducenta taj što je priča Armina jasna bilo komu u svijetu. Riječ je o ocu i sinu. Ostalo je samo mjesto i vrijeme radnje. Mislim da se može raditi filmove o provinciji, a ne biti provincijalac. Provincijalci rade filmove o smislu života i političkoj situaciji u Uzbekistanu i onda zeznu stvar.

Zašto toliko naših filmova ima veze s Bosnom: Sve džaba, Put lubenica, Armin...?

— Od ta tri filma ja sam za dva pisao scenarij. Vjerojatno sam prava osoba za odgovor na to pitanje, ali nažalost ne znam što bih rekao. Kao što sam vam rekao, Armin je nastao tako da sam upoznao Armina i njegova oca kad sam radio na Putu lubenica. To smo riješili. Zašto je Put lubenica o Bosni? Zato što je ideju za film dao Ivo Gregurević, a on je iz Bosne i tamo je čuo za tu priču. Zašto je Sve džaba opet o Bosni, pa zato valjda što je Nuić rođen u Bosni. Snimio je film o nečemu što poznaje, što je više nego pametno. Eto, vidite. Postoje logična objašnjenja zašto su novi hrvatski filmovi o Bosni. Potrefilo se. Čudno kako se neke stvari odigraju slučajno i onda svi misle da je u pitanju nekakva tendencija, plan. Priznajem, da su tri hrvatska filma o Bosni, malo je čudno, i teško je povjerovati da je to baš tako slučajno, a zapravo jest. To je kao da povjerujete da su se oni avioni slučajno zabili u World Trade Center. Da se ja bavim, recimo, građevinom, i kažete mi da su tri hrvatska filma o Bosni, pomislio bih da je to nekakva urota. Politička manipulacija. Želimo osvojiti Bosnu, ne, oni žele osvojiti nas. Što se događa? Moram priznati da je to dosta zahvalna tema za kritičare i analize. Zašto to sad? Pa ako odbijemo varijantu koja je zapravo najtočnija, ali ubija jednostavnošću, da se jednostavno tako dogodilo, onda postoje razne teorije.

Možda je Hrvatska na putu u Europu postala odveć normalna zemlja pa više nije zanimljiva za film? Čisto sumnjam. Možda je Bosna egzotična, a u hrvatskim redateljima čuči kolonijalni gen da se snimaju egzotične zemlje? Vjerojatno je Bosna egzotična, ali nismo ni mi daleko. Zašto se onda pola kinematografije jedne države bavi drugom državom? Pa, ako isključimo jednostavne odgovore, ja bih rekao da je to zbog toga što je Bosna nekakva verzija Hrvatske koja nikad nije iskusila čari bečkoga dvora i mletačkog udvorništva. Ne postoji u Bosni baš neki društveni konsenzus da se treba biti fin kao u Europi. Hoću reći da se u Bosni vidi sve što se u Hrvatskoj ne vidi. U Bosni vlasnik birtije daje hrpu zgužvanih novčanica policajcu (u filmu Put lubenica), potkupljuje ga pred svima. U Hrvatskoj se liječnicima novčanice daju u omotnici da nitko ne vidi. U Bosni se sve vidi, pa je to lako snimiti, a to je jaaaako dobro za film. Osim toga, Bosna je puna emocija koje su jake i iskrene. Sve ono loše, ali i dobro, izlazi brzo na vidjelo. Možda je nas ovdje strah pokazati emocije, pa izgubljene emocije tražimo u susjednoj državi.

I kad smo već kod Bosne, ona ima svoju ulogu u Europi, ako u Norveškoj ima najviše nafte u Europi, onda u Bosni ima najviše priča. Zbog tih priča Andrić je dobio Nobelovu nagradu. Inače mislim da je dobro da se hrvatski film bavi i svojim susjedstvom. To dokazuje da je kinematografija zrela, da gleda oko sebe, da nismo autistični ni slijepi za tuđe priče i muke.

Koliko je filmu za njegovu produkciju pomogao sarajevski Cinelink? Znate li sudbinu ostalih projekata koji su imali potporu Cinelinka?

— Za moj film Cinelink nije bio presudan, ali Cinelink nije Aladinova svjetiljka koja ispunjava želje. To je servis za autore iz jugoistočne Europe. Meni je bitno da je ekipa Cinelinka napravila sve da moj projekt uspije i ništa im nije bilo teško učiniti ni za mene ni za bilo kojeg drugog autora. Oni su, recimo, organizirali zatvorenu projekciju Armina, na koju sam onda pozvao selektore i distributere. Sarajevski Cinelink ne možete procjenjivati po tome koliko je filmova uspjelo naći strane producente putem toga programa. Ako ćemo se baviti statistikom, onda mi se čini da godišnje izlazi po jedan film sa Cinelinka koji redovito ulazi na neki poznati festival. Nije loše, ali nije senzacionalno. Jest senzacionalno da se netko u jugoistočnoj Europi sjetio da pomogne redateljima iz ove filmske zabiti da pokušaju naći svoje mjesto u svijetu. Činjenica je da ti ljudi rade, a posljednje što trebaju jest da po starom balkanskom običaju svi sjede oko njih, gledaju ih dok rade i zanovijetaju.

Cinelink služi tome da autori s prostora jugoistočne Europe zainteresiraju strane producente za svoje filmove. To je jako teška zadaća, gotovo nemoguća. Još je teža kad je riječ o zemljama gdje ljudi misle da se sve može preko noći, preko reda i preko rođaka. Znači, treba se naviknuti ispunjavati aplikacije, slati probne snimke, dorađivati scenarije u beskraj. I onda možda zainteresirate nekoga da vam otvori vrata zapadnoga tržišta. Ali to je princip funkcioniranja producenata u zapadnoj Europi. I taj princip Cinelink sad donosi u naše prostore. Našim autorima teško se naviknuti na to. Ispunjavati bezbroj aplikacija da bi se možda dobilo nekoliko desetaka tisuća eura? Komu se to da? Eto, zato Cinelink radi težak posao, ali netko mora početi navikavati autore da je europski filmski kruh težak. Ma isto kao i sa Europskom Unijom. Svi bi ušli, ali im se ne da pregovarati i usklađivati. Cinelink nas navikava, i to ide sporo, ali da nema Cinelinka, ne bi išlo nikako. Sad smo se svi prestrašili, kako je to teško, odvojiti se od roditelja i krenuti u svijet. Zato je mudra odluka Ministarstva kulture da odobri mnogo filmova, ali da ne daju pune iznose projektima. Navikavaju autore da se otvaraju europskim fondovima i da se bore u žešćoj konkurenciji od domaće. Tako će natjerati hrvatski film da se bori s europskom konkurencijom i da rade sve bolje da bi otvorili fondove. Ujedno sve više hrvatskih autora dobiva novac za početak te borbe. Ovo je prvi put u povijesti ove zemlje da sam zapazio da Ministarstvo kulture vodi nekakvu smišljenu kulturnu politiku prema filmu. To mi je trenutno zanimljivija tema od Cinelinka.

Je li Sarajevski festival podcijenjen ili precijenjen?

— Precijenjen je u Hrvatskoj, ali je podcijenjen u inozemstvu. Hrvati padaju na inozemne zvijezde, kojih u Sarajevu ima, i onda je hrvatskim medijima Sarajevski festival kraj svijeta, ali ne zbog filmova nego zbog tih zvijezda i uistinu dobre organizacije. I onda Pula nije dobra jer tobože nema zvijezda, nema akcije... Ja ozbiljno mislim da je konkurencija hrvatskih filmova Pulskog festivala već nekoliko godina filmski zanimljivija od sarajevskog izbora filmova. Na kraju krajeva, više je hrvatskih filmova bilo na festivalima prošle godine nego onih iz konkurencije Sarajeva. Ali to je tako jer je riječ o posve drukčijim festivalima i ne može ih se uspoređivati. Zato mislim da je Sarajevo precijenjeno u Hrvatskoj. Kada se film pokaže u Sarajevu, više ne može igrati u Berlinu, Cannesu. Sarajevo je najbolja zamjena za Berlin, Cannes, Veneciju. Mislim da je Sarajevo precijenjeno u Hrvatskoj jer svi očekuju da Pula bude kao Sarajevo pa iz sadomazohizma to sve vrijeme uspoređuju. Uostalom, Sarajevo je najbliži filmski spektakl pa je jasno da u Hrvatskoj ima poseban tretman. S druge strane Sarajevo je vjerojatno jedan od najbolje smišljenih i organiziranih festivala u svijetu, ali uvijek kad čitam kritike u npr. »Varietyu« o Sarajevu, uvijek kažu kako je fino tamo, lijepa atmosfera i gle čuda: neki Albanci, Hrvati, Srbi, Slovenci, snimaju neke filmove pa ih pokažu, a ne pucaju jedni na druge. Uglavnom prikazuju ozbiljan projekt poput Sarajevskog festivala kao da je igraonica nekih čudnih zemalja. Mislim da neke novine iz većih zemalja namjerno spuštaju Sarajevu, jer je očigledno da je taj festival po ljudskom i lobističkom potencijalu velik i još raste. I nitko ne zna dokle će narasti. I zato mislim da je podcijenjen u inozemstvu. Namjerno. Iz istih razloga vam može biti jasno zašto je precijenjen u Hrvatskoj.

Kakva je sudbina filmova koji su pobijedili u Sarajevu?

— Eto. Tu vidite koliko je Sarajevski festival precijenjen u Hrvatskoj čim me to pitate. Pa i osvajanje Oscara jedva da promijeni sudbinu nekog filma, a kamoli pobjeda na Sarajevskom festivalu. Zar stvarno mislite da pobjeda na Sarajevu može promijeniti sudbinu filma? Je li sudbinu moga prošlog filma promijenila pobjeda u Varšavi? Varšava je veći grad od Sarajeva, festival je stariji. Nije baš. Super da sam to dobio, ali nije sad to baš tako... Kakva onda može biti sudbina filma koji pobijedi u Sarajevu? Malo bolja nego da nije pobijedio. U svijetu tek malo bolja, u Hrvatskoj odjekne ako pobijedi hrvatski film. Ali je li netko otkupio bugarski film koji je pretprošle godine pobijedio na Sarajevu? Nije. I tu je problem što za hrvatsku javnost Sarajevo nije filmski festival nego nekakvo balkansko nadmetanje u tome tko ima bolje filmove. To balkansko nadmetanje velika je opasnost za Sarajevo. Zato se valjda i šire na zemlje izvan Balkana, pametni su. Nije bitno tu hrvatskim medijima kakvi su filmovi, nego koliko je nagrada Hrvatska uzela. Ispada da je važnija nagrada na Sarajevu nego na Berlinu što je ipak malo veći festival. Ali nema slađe nego bit baja na Balkanu. To me živcira i to je ono što koči Sarajevski festival da uistinu postane jak kao berlinski. Moramo ipak računati da se festivali rade zbog filmova i da mora postojati osnovni element zanimanja za filmsku kulturu. Čuo sam da se govori u Sarajevu: Tko je pobijedio? Bugari! A, opet oni... To je bizarna priča za filmski festival i samo govori o tome kako je Balkan uistinu Balkan.

Prošle godine tri hrvatska filma, Što je muškarac bez brkova, Karaula i Duh u močvari imala su zajedno oko 250 tisuća gledatelja, no Sve džaba i Put lubenica nisu ni približno toliko popularni? Kako to tumačite?

— Mislim da bismo trebali uživati u ovim trenucima, jer možda neće dugo trajati. Hrvatski film nikad nije bio bolje. Mogu vam sad nabrojiti deset hrvatskih filmova koji imaju stranoga distributera. Kad se dogodilo da je u roku dvije godine prevedeno desetak mladih hrvatskih dramskih pisaca na dvadesetak stranih jezika? Pa o tome bi se pisalo kao o procvatu našega kazališta. E, to se sad događa s hrvatskim filmom. Otkupljuju ga inozemni distributeri. Mislim da nikada nijedan segment hrvatske kulture nije bio tako prisutan vani kao što je sada hrvatski film. Čak i filmovi koji nisu bili zapaženi u Puli dobivaju inozemne nagrade, kao Trešeta u Mannheimu, Schmidt ima distribuciju u Francuskoj, Tomislav Radić u Americi, Brešan i Ogresta prvi su prodali svjetska prava, Ostojić... Meni je Armin drugi film za koji su otkupljena svjetska prava. Oprosti za kung fu, jedan je Zagrepčanin vidio u videoteci u Tusconu, Arizona. Za sve to nitko ne zna. Jer medije boli briga za sve to. A riječ je o hrvatskom kulturnom procvatu koji se nije dogodio od zagrebačke škole animiranoga filma. S time da je to bila Jugoslavija, i svi vani još misle da je riječ o jugoslavenskim filmovima. Istina, nijedan hrvatski igrani film nije dobio Oscara, ali svaki drugi hrvatski film šeta po festivalima i art-kinima. Ministarstvo kulture već neko vrijeme daje vitaminske injekcije, uistinu sustavno financira filmove i počinje organizirati inozemnu promidžbu na sajmovima u Cannesu i Berlinu. HTV je potpisao ugovor o financiranju domaćega filma. Ali čini se da medije stvarno nije briga. Novine i televizija žive od onoga što ljudi žele gledati, a to sigurno nisu recenzije naših filmova, slike naših glumaca, glazba iz filmova, priče i problemi iz tih filmova. Mislim da većina ljudi i ne zna kako se snima film i da ih baš briga. Zvuči snobovski, ali hrvatski film trenutno je zreliji od hrvatskoga društva. Hrvatski je film u Europi, ali Hrvatska još nije. I kako onda da građani Hrvatske odu gledati Put lubenica, za koji svi kažu da je dobar film? Kad hrvatski film nije in. Nitko ne piše o njemu. Zašto? Ne znam. Valjda smo sportska nacija.

Današnja publika europskoga filma na Zapadu su mladić i djevojka koji pročitaju mjesečni katalog art-filmova, sjednu u taksi i odu pogledati europski film u art-kino. Kako da to bude kod nas kad nemamo ni katalog art-filmova, ni art-kino, ni novca za taksi. Onda mi se čini kao jedini spas da svoj film prikažem negdje gdje postoji filmska infrastruktura i gdje ljude zanima film, a to nije Hrvatska. Ovakvo stanje autora zapravo prisiljava da publiku traži izvan svoje zemlje, iako to nije neka zarada, ali je barem zadovoljština. A to je tužno jer te filmove svi mi plaćamo iz poreza. Sva sreća da su Karaula, Duh u močvari i Što je muškarac bez brkova malo popravili prosjek. Hribar je dokazao da ima ljudi koji ipak idu u kino na hrvatski film. Volio bih samo da svaki hrvatski film ima barem prosječnu gledanost, da ljudi odu gledati i nešto što nije automatski zabavno i da shvate da ima raznih vrsta filmova.

Koliki je realni budžet potreban za snimanje europskog filma?

— Mislim da je između milijun i pet milijuna eura. Zavisi. Nisam baš stručnjak za to. U svakom slučaju ne bih volio napisati scenarij za film koji košta pet milijuna eura, ne znam stvarno kako bih to skupio. Ja se trudim da mi ne poleti ruka. To je kao urođeni scenaristički instinkt siromašne kinematografije. Čim pomislim na akcijsku scenu sa statistima, zablokiram se, prestanem pisati i sjetim se koliko je snimljeno divnih komornih filmova.

Možete li nam pojasniti što na snimanju proguta najviše novca? Često i neki skupi filmovi u konačnici izgledaju skromno, pa neki pitaju kamo je otišao novac...

— Flm je skup jer sve što je na filmu iznajmljeno je, dovedeno, sagrađeno. Ljudi misle da film snima realnost. Vraga. Sve morate napraviti. Recimo: u diskoteci glavni junak pleše u bijelom odijelu. Prođe pijana budala, spotakne se i polije našega junaka crnim vinom po bijelom odijelu. Eto šaljive scene. Međutim, mislim da je to poznato, kadrovi se ponavljaju, nikad ne uspije iz prve jer je previše elemenata, svjetlo, zvuk, gluma. A treba snimiti i iz različitih kutova, da gledatelji uživaju u izmjeni kadrova. Dakle tri puta ćemo minimalno snimiti kako budala polijeva glavnoga junaka vinom po bijelom odijelu. Znači trebamo tri bijela odijela, jer ne može ga politi po odijelu koje je poliveno. Opet, ne može trideset ljudi u ekipi čekati da se odijelo vrati s kemijskog čišćenja. Znači, treba za scenu imati spremna tri odijela. Tri odijela: 10 000 kuna. A prizor traje možda samo deset sekundi. Možemo ih posuditi? Bi li vi dali nekomu vaše bijelo odijelo da ga polijeva vinom. A imate li tri ista kakva nam trebaju? Eto, zato je to skupo.

Zanimljivo je da se ljudi pitaju zašto je film skup. Mislim da ne pitaju oni koji znaju kako nastaje film. A kako nastaje film trebalo bi biti jasno jer je to pitanje osnovnoškolskog obrazovanja. Svi znaju kako nastaje knjiga, piše se pa se tiska itd... čak se uče i note u osnovnoj školi, ali ne uči se kako nastaje film. Ima nekih videoradionica, ali imam osjećaj da je za naš obrazovni sustav film još neka velika bijela magija, kojom se bave tamo u Americi. Onda nije ni čudno da ljudi imaju otpor prema hrvatskom filmu kad čuju koliko košta, a još to država plaća. Ne znaju kako film nastaje. Meni je nepotrebno objašnjavati zašto je film skup, to je kao da slikar objašnjava zašto treba atelijer ili violinist zašto treba žice na violini.

Ima filmova na kojima se zbilja ne vidi kamo je otišao novac. Sve je nekako normalno, nije spektakularno. Ono što košta truda i novca često su probe s glumcima, rad na scenariju, traženje lokacija. To čini dobar film, jer ljudi rade i moraju biti plaćeni. S druge strane imate spektakala gdje utroše gomilu novaca na, što ja znam, divovsku drvenu kornjaču koja gori, a film bude smeće, jer gluma ne valja. Onda svi misle, gle kako spektakularno! Zar nije zapravo Bergman spektakularan?

Treba li danas filmove snimati na 35 milimetarskoj vrpci ili treba snimati više filmova na jeftiniji način? Što mislite o HD-u?

— Mislim da je bolje snimati više jeftinijih filmova. Međutim za ozbiljnu konkurenciju u rangu europskog filma dođe vrijeme kad vam bude žao što niste snimali na 35 mm. Zavisi od scenarija. Ima filmova koje je bolje snimiti na videu, a ima onih koji baš traže sliku 35 mm.

Kakav je osjećaj biti opet u jednom od programa Berlinalea? Možete se prisjetiti svojega sudjelovanja s filmom Oprosti za kung fu?

— Reakcije berlinske publike i kritike za Oprosti za kung fu bile su stvarno dobre. Mislim da mi je to i otvorilo vrata njemačkoga filmskog fonda. Ono što je zanimljivo jest da su u Berlinu redovi za karte za sve filmove. Znači, kad igra film iz Kirgistana, puna je dvorana. Nije da se gledaju samo projekcije na koje dolaze holivudske zvijezde. Štoviše, pravi ljubitelji filma upravo izbjegavaju takva mjesta i odlaze gledati male filmove koji im se čine zanimljivi. I to ulijeva nadu da postoji velik broj gledalaca koji žele uživati u filmu, a ne samo zaboraviti na probleme i brige u kinu. Zapravo u Berlinu sam se upoznao sa svojom publikom, mogu to tako reći. Uvjeren sam da te publike ima i u Zagrebu, samo ne znam zašto ne idu u kino.

Nedostaje li vam filmski časopis na kioscima ili filmska emisija na nacionalnoj televiziji? Kako objašnjavate njihov nestanak?

— Jasno da mi nedostaje. Osjećam se kao da živim u zemlji u kojoj su filmski časopisi ili filmske emisije zabranjene. Kao u Sjevernoj Koreji. Nema i gotovo. To je posljednji stadij ignorancije hrvatskoga društva prema filmu, a pogotovo hrvatskom filmu. Kao da u našoj zemlji nitko ne voli film, a svi bi htjeli biti režiseri. Kad pitate pedeset posto naših političara što su htjeli biti kad su bili mladi kažu: Redatelj, ali eto sad se bavim politikom…

Smatrate li da pojedinačne kinodvorane mogu opstati pred multipleksima?

— Mogu samo ako daju striptiz prije projekcija.

Razgovarao Zlatko Vidačković