Cvjetni trg, povijest nestajanja

Cvjetni trg, povijest nestajanja

U osjetljivu tkivu stare jezgre svaka rupa i svaki razjapljeni prostor koji se iz ovoga ili onoga razloga ukaže, rastvori, uruši ili potroši, mami ekskluzivne i bogate lakomce koji se, gle vraga, guraju u tih nekoliko tisuća kvadrata strogoga središta grada! I tako nakon deratizacije vrijedne sto milijuna eura, uvjeravaju nas, štakora više neće biti!

Prošlo je više od desetljeća kako je preuređenjem uništen Cvjetni trg u Zagrebu. Te se činjenice prisjetim svaki put kada u žurbi prolazim tim prostorom. A, eto, kao da taj trg nije dovoljno uništen i izmučen, uređuju mu se novi portici, koji iz njega vode u raj i u budućnost novih interpolacija. Tako je desetljeće mira narušeno novim planovima njegova preuređanja odnosno uništenja. Jer, Bože moj, tko bi se između zapišanih veža i štakora s jedne te svijetlih umivenih Zagrebačkih kristala s druge strane odlučio za prvo?! Samo lud čovjek! Razumljivo je da projekt za uređenje bloka između Cvjetnoga trga i Gundulićeve ima zagovornike i protivnike, osporavatelje i pobornike, te da izaziva protivljenja i odobravanja. Ali u svemu tome, čudnovata je (čini se već poslovična) nemoć stručne javnosti, nemoć argumenta, nemoć najvećega dokumenta reda u prostoru, tj. GUP-a. Nekoliko puta mijenjan u posljednje dvije-tri godine, sad u jednoj sad u drugoj službi, teško se za njega može reći da je stabilan i nosiv torzo ili temelj dugoročnoga prostornoga planiranja — kako čuvanja staroga tako i gradnje novoga. U osjetljivu tkivu stare jezgre svaka rupa i svaki razjapljeni prostor koji se iz ovoga ili onoga razloga ukaže, rastvori, uruši ili potroši, mami ekskluzivne i bogate lakomce koji se, gle vraga guraju u tih nekoliko tisuća kvadrata strogoga središta grada! I tako nakon deratizacije vrijedne sto milijuna eura, uvjeravaju nas, štakora više neće biti! Čini se da su štakori u ovom slučaju naša nemoć, nemoć struke, pasivnost, pristajanje na političke i financijske ucjene, konformizam hrvatske struke. Novinarčići koji svoju malešnost drže na velikom i čvrstom užetu grandioznoga projekta moraju o njemu govoriti. Jer projekt budućnosti izazov je za sve koji drže do sebe i koji će malo svoje važnosti uplesti i potrošiti i na pitanje koje ne razumiju niti o njemu imaju što važno reći. O tom se pitanju same budućnosti mora čuti svačiji glas, premda se o svemu tome ne zna mnogo niti se razlikuje projekt od plana, urbanizam od terorizma. I tako naš medijski mogul ovih dana testira novi mercedes, usput se divi prekrasnoj periferiji i pristupnim cestama, dok o središtu misli sve najgore, te hvali i željno iščekuje Horvatinčićev projekt. Stručnjaci su dakako zanovijetala i »prodaju demagogiju«. Štoviše, oni su »pravi neprijatelji Zagreba«(?!). Jer, doista, stručnjaci, zaštitari ili Snješka Knežević nisu drugo nego neprijatelji. U navijačkom obraćanju javnosti daleko je odmaknula i nekadašnja novinarska zvijezda Željko Žutelija. U tekstu u kojem ni manje ni više tvrdi da je »budućnost na lomači« (u »Slobodnoj Dalmaciji« od 14. siječnja u kolumni Sjever-jug) iz maloga okvira s njegovom slikom i prilikom cure misli Željka Žutelije, otkrivajući nam da smo mi Hrvati zapravo jalni (vidi, vidi, tko bi to rekao? nismo znali! prava novost!). Na tom se tlu Amerike gradi sklop zagovorništva za projekt koji se najviše oslanja na tu novootkrivenu činjenicu, o kojoj doduše postoji obilna starija i novija literatura i velika naplavina dokaznog materijala jer je povijest našega ujedanja i međusobne netrpeljivosti duboka i široka — kao što je vidljiva nesklonost argumentu i razgovoru. Kako je »budućnost na lomači«, pripominje dični novinar da nama ništa novo ne valja, štakori su nam draži nego uređenje zapuštenoga i zapišanoga prostora, koji eto štite zatucani zaštitari, »razne udruge za zaštitu okoliša i kulturno-povijesne baštine, protivnici bilo kakvih promjena i zaštitnici postojećeg stanja«. Zavodi i profesionalni skrbnici, stručnjaci, građani i udruge po Željku Žuteliji nitko su i ništa, nešto o čemu ne bismo trebali ni razmišljati, a još manje brinuti se. Naspram ljudima od struke, ljudima koji imaju profesionalne savjesti i poštenja i koji projektu o kojem je riječ zamjeraju toliko toga, navodi se »respektabilni ocjenjivački sud«, u kojemu je »veliki hrvatski kipar Dušan Džamonja«, ali i »ugledni (?!) urbanist Slavko Dakić, pročelnik ureda za strategijsko planiranje Poglavarstva grada Zagreba« — a eto, taj »ugledni urbanist« vječni je čovjek i trajno dobro svake gradske vlasti i kum svih preinaka, nježnih i grubih zahvata u osjetljivo tkivo grada, zapravo poslušan, tih i nevidljiv čovjek koji je amenovao toliko toga, dobroga, ali još više lošega, zahvaljujući kojemu je grad gubeći svoja najbolja ljudska intimna gnijezda gotovo izgubio identitet. I nije tu riječ o nekom arhaičnom povijesnom identitetu, nego o identitetu svakidašnjega života. Drukčija mišljenja i prigovori za dičnoga su novinara halabuka protiv projekta »koji Zagrebu može priskrbiti izgled europske metropole«. Svi su takvi zaostali i rade protiv budućnosti. Po Željku Žuteliji »udruge su pretplaćene na prosvjede«, ali nažalost »ne protestiraju protiv kokošinjaca i zemunica u Tkalčićevoj ulici«, niti »protiv tzv. grafita kojima su devastirana pročelja spomeničke jezgre Zagreba«. Kaže taj autor da se stručnjaci i drugi slični nevoljnici »zdušno bore portiv urbanoga koncepta uobičajena u većini europskih metropola«, zaključujući da »od zagrebačke povijesne jezgre do Dioklecijanove palače u Splitu ili secesijskoga središta Osijeka protiv svega novoga uvijek prosvjeduje isti tip ljudi«. Dični muž novinarstva podastro nam je članak ni bolji ni gori od plaćenog oglasa. Prilog je to nekoć dobra novinara koji sada ne razumije ništa, ali to mu ne smeta da izvrijeđa i struku i ljude kojima se investicijski i projektni plan uređenja ne sviđa. Da mene taj plaćeni oglas kojim slučajem u nečemu zagovara, osjetio bih se nelagodno i bilo bi me sram. Riječ je o pukom navijanju, frazi, pamfletu, promotivnom materijalu, u kojemu nema ni jedne jedine rečenice koja bi zvučala razložno, argumentirano, ozbiljno, i koja bi makar i slabašnim argumentom ozbiljnije zagovarala projekt. Taj slovni i rečenični smotuljak ispunjava neku nakanu, usputno govoreći da struka nije važna, nazadna je i okrenuta prošlosti. Ne valjaju zaštitari, ni urbanisti, ni GUP... nitko osim Željka Žutelije. Džamonja, Dakić i Bandić. Sjajno je to društvo, ne kažem, samo s problemom kojim se bavi to društvo nije u stručnoj, prisnoj ni odgovornoj vezi. Pitanje identiteta grada, dakako, ne dovodi se u pitanje, jer alternativa štakori ili kristali valjda i nije ni za koga dvojbena. Generalni urbanistički plan, premda je »dokument reda i obrane digniteta zasnovan na ozbiljnom profesionalnom radu« (Snješka Knežević), nije zapravo ništa. Važna je posvemašnja komercijalizacija prostora i sadržaja. Uništenje Cvjetnoga trga prije desetak godina, koji je od malog intimnoga prostora postao javni, svjedoči o gradu bez strategije, svijesti i znanja što imamo i što želimo imati. Cvjetni je trg, rekli smo i osvjedočili se, davno uništen. On kao intimni prostor ljudske komunikacije više ne postoji. On je sada dizajnerski iznivelirana ploha službenijega života, kojom se maršira kao na vojničkoj smotri. Prije je to bio mali trg koji je ljudima davao iluziju širega životnoga (stambenoga) prostora. A brbljanja o budućnosti na lomači može izmisliti neupućeni duh koji pod svaku cijenu, usprkos tome što o svemu ne zna ništa više od prosječna čitaoca novina, nastoji biti svakom loncu poklopac. Krasne li budućnosti! I za koga? Budućnost je ovdje samo opravdanje za svinjarije promicatelja boljitka, novih ideja i napretka kojima ni kamen nije dovoljno dobar za splitsku rivu, s rečenicama i jezikom sa dna kace; siromašan, navijački i općenit. Nikakav jezik! Bolji bi plaćeni oglas sebi zadao stroža mjerila od ovoga Sjevera-juga ili Kako vjetar puhne. »Poštujmo tradiciju, gradimo budućnost« — slogan je Horvatinčićeve tvrtke. Znamo što je za te promicatelje napretka tradicija. Tradicija je ovdje goli prostor koji preostaje nakon što se sve uruši ili sruši. Tradicija su zapišani, zapušteni i štakorima omiljeni prostori u središtu grada, koji opet nisu toliko mrski da se u njima ne bi mogla (sa)graditi budućnost. Tradicija je puki volumen prostora istisnuta sadržaja, a sada i moguća atraktivna lokacija u povijesnoj jezgri — po mogućnosti ravna i izravnana. To je tradicija! A budućnost? Ona ionako već dolazi. Uostalom, u ovome gradu samo jaki opstaju.