Bunar želja ili izvor informacija

Bunar želja ili izvor informacija

Izvori su vijesti golemo samoposluživanje u kojem urednici lutaju među policama i uzimaju vijesti, baš kao što mi izabiremo robu s polica. Biramo šarenije pakiranu, bolje reklamiranu, bombastično najavljenu kao specijalnu prigodu koju ne treba propustiti...

Svakodnevno nas preplavljuje hrpa informacija sa stranica novina, u radijskom eteru, na televiziji ili u cyberspaceu. Tko se više može snaći u gomilama ubojstava, skandala, senzacija, preljuba, političkih laži, beskorisnih sjednica, besmislenih odluka i prikrivenih manipulacija?

Odakle stižu stotine vijesti koje se objavljuju u masovnim medijima? Zna li konzument medija tko je pronašao, prikupio, istražio, provjerio, napisao, obradio, uredio, selekcionirao i — na kraju — objavio te vijesti? Sumnjam.

Možda neki naivni čitatelj, slušatelj ili gledatelj zamišlja novinara kako, poput krtice, juri okolo s blokom i olovkom u ruci, mobitelom u drugoj, fotoaparatom oko vrata, i zaviruje u svaki kutak, u potrazi za vijesti.

Jesu li izvori vijesti bunar želja iz kojega urednici vade vijesti kako bi im rubrike i emisije bile što bolje ili se novinari moraju pomučiti kako bi iz različitih izvora došli do vjerodostojnih informacija? Idealno bi bilo da novinari i urednici posve samostalno i nezavisno od svih utjecaja istražuju, provjeravaju i izabiru vijesti koje su usklađene s uređivačkom koncepcijom njihovih medija.

Stvarnost je, kao i uvijek, posve drukčija. Suvremeni informacijski sustav djeluje poput dobro podmazana i uhodana mehanizma u kojem novinari više ne igraju glavnu ulogu. Zagrebačku medijsku i pearovsku javnost šokirala je izjava uglednog njemačkog medijskog stručnjaka, prof. dr. Michaela Kunczika, koji je iznio podatak da većina objavljenih informacija dolazi iz raznih službi za odnose s javnošću!

I djelatnici uglednog »Wall Street Journala« ustvrdili su da je većina objavljenih vijesti došla iz PR–krugova. Prema istraživanju Barbare Bearns gotovo dvije trećine članaka koji su izvještavali o politici njemačke savezne pokrajine Sjeverne Rajne — Falačke potječu iz raznih ureda za tisak.

Ni u Hrvatskoj nije bolji omjer. Nema još istraživanja na razini cijele zemlje, ali Julije Katančević istraživao je izvore informacija na regionalnim stranicama »Večernjeg lista«, »Jutarnjeg lista« i »Vjesnika«. Izvore je podijelio na službene i neslužbene. Rezultat: 67 prema 33 posto u korist službenih izvora.

Nema, dakle, bunara želja, nego su izvori vijesti golemo samoposluživanje u kojem urednici lutaju među policama i uzimaju vijesti, baš kao što mi izabiremo robu s polica. Biramo šarenije pakiranu, bolje reklamiranu, bombastično najavljenu kao specijalnu prigodu koju ne treba propustiti...

I, kao što marketinški stručnjaci nameću izbor svojih proizvoda, tako i djelatnici odnosa s javnošću, autori većine informacija u medijima, nameću svoja stajališta, mišljenja i vrijednosti.

Nema u tome ničega čudna ili nelegitimna, ali postoji jedna bitna razlika. Vijest iz PR–izvora nije i novinarska vijest. Novinar mora — barem prema teoriji — svaku vijesti provjeriti iz barem dva nezavisna izvora. A službe odnosa s javnošću samo su jedan i to zainteresirani izvor. Gdje je drugi? Kako javnost zna da li je vijest iz PR–izvora vjerodostojna? Zar nema druge strane koju treba čuti?

Nažalost, sve je manje drugih izvora koje trebamo čuti. I, vratimo se na Kunczika, koji sjetno kaže kako je to bitka koju novinarstvo gubi, a gdje odnosi s javnošću pobjeđuju. Pobjeda velikih trgovačkih lanaca informacijama. Ne preostaje nam nego da po vjerodostojnu informaciju idemo u dućančić iza ugla, kod nekog čudom preživjela nezavisnog nakladnika, koji još njeguje neka temeljna načela novinarske profesije.

Stjepan Malović