Budi moj Petar Pan

Budi moj Petar Pan

U kabaretskoj, demokratskoj atmosferi Kluba Močvara 17. i 18. siječnja zaigrao je Smrtoples, još jedan komad teatra in-yer-face, predstava iz estetike oko koje ovih tjedana frcaju iskre kazališnih teoretičara i praktičara. Kritičari su Smrtoples žanrovski odredili kao stand-up-tragedy, a s tim se donekle usuglasio i autorski tim na čelu s redateljem Mariom Kovačem, iako bi tragikomično možda bila točnija odrednica, što zbog atmosfere koju oblikuje ovaj komad, što zbog otvorenoga kraja priče. Smrtoples britanske performerice i dramatičarke Claire Dowie govori o životu dvoje londonskih studenata poteklih iz različitih socijalnih sredina. Imenjaci su, oboje se zovu Max i ne pripadaju heteroseksualnoj većini. Ona je londonsko siroče sa svim domskim i uličnim iskustvima i traumama, dok je on dijete iz bogate američke obitelji: nesnalažljiv, preplašen, sputan, inhibiran. Kritični prema stvarnosti koja ih okružuje, Max i Max traže način kako da životu dadu točan odgovor. Iako se radnja Smrtoplesa uglavnom vrti oko njihove seksualnosti, zgoda i nezgoda iz gay&lesbian svijeta, Claire Dowie u središte postavlja sindrom Petra Pana: problem odrastanja, emocionalnoga sazrijevanja, bolna procesa koji će jedno od njih dvoje uspješno proći, a drugo neće uspjeti. Dakako, jednako kao i u heteroseksualnim odnosima, onaj koji prođe inicijaciju zrelosti u romantičnim očima ostavljenog, nedozrelog, svojevrstan je izdajica, a tako se i osjeća. Izuzev na odlično izabran tekst zabavni se Smrtoples u potpunosti oslanja na glumačke sposobnosti Ivane Krizmanić, debitantice iz predstave Stvar je u obliku, te na umijeće egzitovski izbrušena Marka Makovičića. Dakle, ako tražite trenutačni izlaz iz ulične vreve ili tjeskobnih međuljudskih odnosa, Smrtoples će vas opustiti s dvama elementima što čine dobar kabaret: uz izvrstan izbor glazbe, nenametljivo će vam se ukazati (možda i vlastita) zbilja u komičnom zrcalu.

Dubravka Lampalov