Bez nade

Bez nade

Kada je riječ o hrvatskim dugometražnim filmovima u posljednjih je godinu dana vijest više nije da neki film ima internetsku stranicu, nego da je nema. Premda se u Hrvatskoj godišnje snimi, recimo, šest filmova, broj onih koji su se odlučili za internetsku promociju pod osobnom net–adresom dovoljno je velik da se prosječni surfer više neće zadovoljiti samom činjenicom da stranice postoje, nego će kritički procijeniti kako njihov dizajn tako i njihov sadržaj i zanimljivost. Ostanemo li samo u okvirima prezentacije hrvatskih filmova na netu, Put lubenica (u staroj kineskoj mitologiji, kako je objašnjeno na stranicama, sinonim za put nade) nije plasiran osobito visoko.

Dizajner stranice očito je mislio samo na njezinu funkcionalnost (u tom su segmentu gotovo sve kako filmske tako i bilo koje druge stranice danas korektne), gotovo zaboravivši na atraktivnost prezentacije (rubrika Filmski lokaliteti donosi nekoliko neidentificiranih sličica koje nije moguće povećati, Galerija slika svakoga tko je pogledao fim iznenadit će ne osobito uspjelim izborom – npr. nema ni jedne fotografije na kojoj su zajedno oboje glavnih glumaca, Krešimir Mikić i Sun Mei). Nekoliko nekonvencionalnih sadržajnih proplamsaja tek je zatreperilo zanimljivošću koja se brzo ugasila (blog Svakodnevne zgode i nezgode sa snimanja ima svega nekoliko zapisa, Jedan dan na setu sveo se na nekoliko gotovo konvencionalnih rečenica). U hrvatskoj inačici stranice najzanimljivija rubrika Filmska ekipa donosi biografije i filmografije koje u engleskoj inačici donose hrvatska imena filmova, premda su mnogi od njih imali svjetsku distribuciju.

Sandra Cekol