Ajde film, prođi!

Ajde film, prođi!

U filmu se mnogo govori, što bi trebalo biti nadomjestak za činjenicu da se gotovo pa ništa ne događa! Dugi, isprazni razgovori ponajčešće su tek monolozi koji ne traže sugovornika. No, banalnost u filmu ne dospijeva do bilo kakve umjetničke sublimacije. Ne dešava se nikakva katarza

Uvijek mi je zanimljivo vidjeti novi hrvatski, niskobudžetni film. I uvijek se iznova... razočaram. Razočaranje, najčešće, nije toliko osjećaj koji vežem uza sam film. Ponajprije, riječ je o njegovoj recepciji.

Kino Tuškanac ugostilo je 11. siječnja 2007. svečanu premijeru filma Ajde, dan... prođi... montažera, scenarista i redatelja Matije Klukovića. Film je snimljen bez državne potpore s iznimno skromnim budžetom. U produkciji mlade tvrtke Focus Media nastajao je tri godine. Već sama činjenica i faktografija njegova nastanka većem je dijelu ovdašnjih medijskih promotora dala za pravo da govore o njegovoj svježini, nekonvencionalnosti, životnosti...

Film prati desetak usporednih narativnih linija, koje se, uglavnom, ne dotiču. Na početku pratimo sekvencu na šanku u zračnoj luci. Već u tom trenutku Predrag Raos izgovara nešto kao: Svatko ima neku svoju logiku. Zato nitko nikoga ne razumije. To će se pokazati ključnim iskazom filma. Prateći likove i parove, autor neće moći uspostaviti filmsku logiku kojom bi ih povezao u suvisliju cjelinu. I to, unatoč tomu što će mnogi upravo ovdje pronaći najveću kvalitetu filma! Naime, Klukovićev redateljski pristup umnogome oponaša tzv. metodu cinéma vérité. Namah se nameće usporedba s već klasičnim prvencem Tomislava Radića, Živa istina (1972). Crno-bijela fotografija, kamera iz ruke i, nadasve, prljavi tonski zapis... obilježja su što ih dijele oba filma. Ipak, dok je Radićev film dramatičan u prikazu egzistencijalne tjeskobe, Klukovićev je samo tjeskoban. Tjeskoban, u smislu — težak, mučan... bezizlazan. Njegovi su likovi iz tzv. svakidašnjeg života, smješteni u Zagreb i Veliku Goricu. U mozaičnoj strukturi tako nalazimo Matiju (Filip Šuster), bezvoljna tinejdžera razdvojenih roditelja i njegovu ciničnu majku (Višnja Pešić); stariji bračni par, u kojemu je Baka (ponovno maestralna Marija Kohn) grčevito aktivna, dok je Djed (Ivan Džaja) ovisnik o televizijskom programu i lijenosti; filozofsku vezu Stjepana (Kluković) i konobarice (Antonija Stanišić)... Jedini ljudskiji i topliji odnos utjelovljuje neobičan ljubavni par Jadranka (Simona Dimitrov-Palatinuš) i Alen (Leon Demšar). Njihovi razgovori unose dozu duhovitosti, koja opušta u preozbiljnu tonusu filma.

U Ajde, dan... prođi mnogo se govori, što bi trebalo biti nadomjestak za činjenicu da se gotovo pa ništa ne događa! Ipak, već spomenut (namjerno?) prljavi zvuk priječi gledatelja da se suoči s eventualnim značenjem izgovorenoga. Riječi su u eksterijerima toliko teško razaberive, da bi zlonamjerni gledatelj, iziritiran nemogućnošću njihova hvatanja, mogao zaključiti da autor i nije imao što reći. Tako već nakon prve polovice filma dolazi do zamora materijala, a pisac ovih redaka počeo se meškoljiti na sjedalu, prizivajući: Ajde film... prođi!

Dugi, isprazni razgovori u filmu ponajčešće su tek monolozi koji ne traže sugovornika. Neuhvatljivi verbalni kalamburi valjda bi trebali postići gledateljsko su-osjećanje s besmislenim eskapadama likova, što li? No, rekao bih, banalnost u filmu ne dospijeva do bilo kakve umjetničke sublimacije. Ne dešava se nikakva katarza. Ciklička struktura ne razrješava njegove mrtvouzice! Nezanemariva komponenta filma jest i njegova ne-situiranost. Naime, svi su likovi izglobljeni iz realne situacije suvremene Hrvatske. Nitko i ne pokušava politizirati. A svi znamo koliko je politiziranje sastavni dio jamranja Hrvata kada se žale na besmislenost svojih života u dugo sanjanoj suverenosti! Klukovićev film stoga je politički korektan, u najbanalnijem smislu toga pojma. Objekt njegove nazovi kritike, posve je ispražnjen! (S druge strane, eksplicitno kritički usmjereni filmovi, poput Posljednje pričesti Ivana Gorana Viteza, ostat će recepcijski i medijski izolirani u tjesnacima poslovične hrvatske šutnje!)

Na kraju, ne treba biti veliki prorok pa zaključiti da je ono što od Ajde, dan... prođi... ostaje — faktografija. Ona kazuje da je film pozvan na festivale u Rotterdamu i Bangkoku, te da je osvojio nagradu Zlatna kolica na Zagreb film festivalu. Mnoštvo neumjerenih hvala i samohvala za ovaj skromni uradak govori tek o općem mentalnom sklopu njegovih promotora. Nakon Rušinovićeva filma Mondo Bobo, nezavisni je uradak ponovno pobrao posve nezaslužene lovorike hrvatske kritike.

Jesam li baš posve osamljen u svojoj procjeni? Pokazat će vrijeme i zagrebačka te hrvatska publika tijekom najavljena kinoprikazivanja filma najesen.

Marijan Krivak