Zrcaljenje drugog

Zrcaljenje drugog

Slavka i Milan Pavić dijelili su stilska usmjerenja i tematske preokupacije vremena kojem su pripadali: interes za teksturu materije, strukturalistička istraživanja na tragu geometrijske apstrakcije, a Igor Zidić u njihovim opusima prepoznaje i odjeke pokreta nove objektivnosti u fotografiji

U zagrebačkoj Galeriji Badrov otvorena je izložba fotografija Sličnosti i razlike Slavke (1927) i Milana Pavića (1914–86). Parovi fotografija bračnoga para ponuđeni su posjetitelju galerije na usporedbu, otkrivanje sličnosti i razlika među njima, njihovim fotografskim senzibilitetima, reagiranjima i opažanjima. Razvijajući se i stvarajući u istom razdoblju, zajedno počinju stvarati pedesetih godina prošlog stoljeća, Slavka i Milan Pavić dijelili su stilska usmjerenja i tematske preokupacije vremena kojem su pripadali: interes za teksturu materije, strukturalistička istraživanja na tragu geometrijske apstrakcije, a Igor Zidić u njihovim opusima prepoznaje i odjeke pokreta nove objektivnosti u fotografiji, posebice bliskost fotografijama Edwarda Westona iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Dotaknula ih je i poslijeratna estetika socrealizma, u fotografijama s temom ljudi koji rade (radnička klasa), ali ni one nikad nisu plakatni fotografski manifest ograničene doktrine, nego topla svjedočanstva o ljudskoj egzistenciji, s izrazitom socijalnom osjetljivošću. Gledajući tako fotografije ribara kako ribare, zimske krajolike, urbane fragmente, geometrijsku igru sjena, inovativne vizure, idući od para do para fotografija, pratimo njihove sličnosti, pozvani da baš na njihovoj pozadini potražimo i njihove međusobne razlike. Par fotografija šetača snimljenih iz ptičje perspektive, jedna Slavkina: šahovski raster pločnika presječen bijelom dijagonalom i na njemu par crnih akcenata, prolaznici i njihove izdužene sjene, jedna Milanova: enformelistička bezoblična i bezgranična asfaltna površina trga u kojoj izgubljeno lutaju kao u Giaccomettija istanjene figure u potrazi za smislom. Nekad je motiv na fotografiji identičan, pa se razlike izražavaju tek u izrezu kadra, neznatnoj promjeni nagiba odnosno kuta iz kojega je motiv snimljen. Slavka ostvaruje apstraktnu igru geometrijskih oblika snimanjem bačenih sjena, neobičnim izrezima urbanih fasada, Milan izborom neuobičajena očišta ističe spiralu stubišta, ili sjenama podcrtava moćne betonske ipsilone nadljudskih dimenzija. Neke fotografije nisu lišene anegdote ili dokumentarizma, krajolici odišu ugođajnošću, ali i kod Milana i kod Slavke vidljivo je ponajprije zanimanje za formu i kompoziciju slike, izrez kadra, koji će istaknuti određeni apstraktni oblik ili strukturu motiva, njegovim ga umnožavanjem ili udaljavanjem svesti na uzorak (ribe na gomili, skupina skijaša na snježnoj pozadini poput nota na notnom crtovlju), ili ga približavanjem uvećati do neprepoznatljivosti. A mi smo pozvani uvijek iznova potražiti im par u susjedstvu, Milanovu odnosno Slavkinu fotografiju, i vidjeti kako je to riješio onaj drugi. U tome je specifičnost i posebna zanimljivost izložbe koja nam nudi da fotografije doživljavamo i sagledavamo u paru, te da ih na taj način međusobno uspoređujemo. Pa koje su to onda sličnosti odnosno razlike između Slavkinih i Milanovih fotografija? Igor Zidić u uvodnom tekstu u katalogu izložbe prepoznaje Slavkino žensko pismo, osjetljivije i nježnije, kao ono koje je razlikuje od Milanova opusa. Razlike među izabranim parovima fotografija postoje, ali nije možda posve opravdano u tim razlikama uvijek prepoznavati smišljenu razliku u namjeri i senzibilitetu. Generalizacije su osjetljiva stvar, i uglavnom promašuju, i onda kad je riječ o ocjeni nečijeg opusa. Možda ni ovdje nije važno u konačnici naći jednoznačan odgovor na to pitanje. Možda je ljepota izložbe baš u tome da ih pratimo u njihovim traženjima, kako su to činili jedan uz drugog, razgovarajući jedan s drugim. Parovi njihovih fotografija mogu se ovako izloženi očitati kao njihov nježni dijalog, skladan, ali dijalog, u kojem je i uz neosporne sličnosti, ipak svaki od njih sačuvao i pravo na razliku, i pravo da se mijenja — od fotografije do fotografije, od para do para.

Maša Štrbac