Vijenac 336

Kolumne, Komentari

Što mediji objavljuju

Tko je koga ugrizao?

Odbacujući staru praksu objavljivanja protokolarnih vijesti i želeći pokazati nezavisnost uređivačke politike nismo očito izgradili kriterije koji će novinarima ukazati koji je događaj relevantan za objavljivanje

Što mediji objavljuju

Tko je koga ugrizao?


slika


Odbacujući staru praksu objavljivanja protokolarnih vijesti i želeći pokazati nezavisnost uređivačke politike nismo očito izgradili kriterije koji će novinarima ukazati koji je događaj relevantan za objavljivanje


Nije vijest da je čovjek ugrizao psa, nego da je pas ugrizao čovjeka! Ne, ne, obrnuto: ipak je vijest da je čovjek ugrizao psa, a neka psi grizu ljude, baš nas briga, to se ne objavljuje. Od svih definicija u novinarstvu ovu i onu o obrnutoj piramidi nikada nisam probavio i uvijek su mi bile teško prihvatljive. Ali, što je, zaista, vijest? O tome sam imao dosta vremena razmišljati za jednoga nesvakidašnjeg putovanja.

Krenuo sam popodnevnim zrakoplovom u Dubrovnik. Već na Plesu iskusni su putnici ispod glasa počeli razmjenjivati informacije tipa: Bura je, slijetanje na Čilipe je upitno! ili: Sletjet ćemo u Splitu, organiziram prijevoz autom, da se ne drndamo satima autobusom, hoćeš li s nama? Svi česti putnici za Dubrovnik groze se takve situacije, jer se, inače ugodno, putovanje pretvara u moru. I, jasno, dobro obaviješteni putnici bili su u pravu: u blizini Dubrovnika začulo se biiiip!, uključio se zvučnik, a mi smo protrnuli. To ne može biti dobra vijest. Nije ni bila, kapetan zrakoplova ljubazno nas je izvijestio kako je gusta magla nad zračnom lukom, pa se ne može sletjeti... Zrakoplov će kružiti pola sata nad Koločepom, pa ako se magla raziđe... Nelagoda, živčanost i nemoćni bijes preplavio je kabinu. Avion je bio prepun, više od 150 ljudskih sudbina ujedinilo se u bespomoćnu reakciju na nešto nadnaravno, poput neke magle tamo dolje ispod nas, a kakva magla kad ja vidim Mokošicu. Neprirodno dugih pola sata kruženja samo je povećavalo nelagodu, koja se izrazila glasnim žamorom kada je zrakoplov okrenuo put Splita.

A u Splitu putnici su utjerani u neku čekaonicu i nakon nekog vremena neizvjesnosti ponovno vraćeni u avion. Pojedinačne su drame počele: neki su odbili ukrcavanje, neki se smijali, mobiteli zvonili... Da skratimo, avion je poletio, spustio se u Dubrovnik, svi su bili presretni kada su se spustili. Rodbina i prijatelji su odahnuli.

Je li to vijest za medije? Bi li neki novinar mogao napraviti dobru priču? Bilo je i poznatih ljudi na tom letu, pa se i to računa. No, nitko nije objavio ni retka o cijelom događaju.

Stjecajem okolnosti odmah sam produžio u Podgoricu. Magle više nije bilo, ali spustila se gusta kiša, pravi prolom oblaka. Cesta se pretvorila u potok, a bujice se slijevale s brda. Uskoro je cesta postala jezero, a deseci vozila nemoćno stajali usred vode koja je prekrivala kotače. Bujice su ispred nas nosile aute s ceste i odnosile ih u polja. Dok se vozač mučio da zadrži auto na cesti, panično sam vrtio skalu radioaparata u potrazi za bilo kakvom informacijom: koje su ceste zatvorene, ima li alternativnih pravaca, je li prohodno ispred nas... Ništa, ni riječi. Redovne vijesti objavljivale su sve o silnim sjednicama, a o nevremenu ni slova, osim u prognozi vremena da će... kiša padati sutra.

Novinari procjenjuju ima li događaj vrijednost vijesti. Teorijski gledano, navedena dva događaja zlatni su rudnik za novinara koji želi izvijestiti o nečemu neobičnom, uzbudljivom, što utječe na sudbine ljudi. U filmovima o prirodnim kataklizmama vidimo kako novinari jure na mjesta poplava, izvještavaju iz prepunih aerodromskih čekaonica, prikazuju zabrinute putnike, još zabrinutije članove obitelji koji ih čekaju.

U nas ništa. A istodobno mediji gladni senzacija jure za poludogađajima, napuhavaju i dodaju štofa da bi prodali vijest.

Gdje su nam nestali kriteriji vrijednosti vijesti? Odbacujući staru praksu objavljivanja protokolarnih vijesti i želeći pokazati nezavisnost uređivačke politike nismo očito izgradili kriterije koji će novinarima ukazati koji je događaj relevantan za objavljivanje. Stoga nam mediji vrve crnjacima ispod razine dobra ukusa, sa stranica novina i ekrana slijeva se krv, spotičemo se o leševe, svako se samoubojstvo bilježi kao važan događaj, a poluprovjerena informacija iz anonimnog izvora prikazuje se kao vjerodostojna činjenica.

Vrijeme je za redefiniranje vijesti. Možda ipak nije važno tko je koga ugrizao.


Stjepan Malović

Vijenac 336

336 - 18. siječnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak