SUPTILNE VEZE ARHITEKTURE I KNJIŽEVNOSTI

Izložba Arhitektura kako stoji u knjizi. Fiktivne građevine i gradovi u literaturi, (Architektur wie sie im Buche steht. Fiktive Bauten und Städte in der Literatur), Architekturmuseum der Technischen Universität München in der Pinakothek der Moderne, München, 8. prosinca 2006 – 11. ožujka 2007.

SUPTILNE VEZE ARHITEKTURE I KNJIŽEVNOSTI

Podijeljena na osam tematskih cjelina, koje pokrivaju teme od mitološke arhitekture do prikaza utopija, izložba na zanimljiv način (osobito treba istaknuti modele i makete studenata arhitekture izrađene za ovu izložbu) i nadasve stručno obrađeno pokazuje kako se mijenjao odnos i uloga arhitekture spram književnosti tijekom stoljeća

Na početku je izložbe Kafkina rečenica »neke knjige su kao ključevi koji vode u dvorane vlastitih dvoraca«. Arhitektura je važan element književnih djela, u mašti svakoga čitatelja nastaju zamišljeni prostori i građevine, no ova izložba bavi se pristupom samih pisaca problemu arhitekture. Prikazati koje značenje arhitektura ima u književnim djelima, kako je opisana, koja nadahnuća pisci vežu uz fiktivnu arhitekturu, bila je zamisao autora izložbe Winfrieda Nerdingera, profesora na Arhitektonskom fakultetu TU München i voditelja Muzeja arhitekture TU. Prvi put bavio se odnosom arhitekture i književnosti još prije desetak godina na seminaru na TU, gdje su studenti arhitekture trebali pročitati jedno književno djelo te izraditi skicu, model ili animaciju opisane arhitekture i ustanoviti na koje je načine u knjigama, literarnim djelima, prikazana arhitektura, kakvo značenje ili ulogu imaju fiktivni gradovi i građevine. Svatko prigodom čitanja književnoga djela smješta likove i radnju u neku imaginarnu arhitekturu i okruženje, a ova izložba pokazuje te slike utjelovljene u modelima i skicama, nastale kada čitatelj pristupa djelu kao arhitekt i povjesničar arhitekture. Materijalizacija poetskih dvora modelima i crtežima pomaže nam da uđemo dublje u literarni svijet, da se bolje snađemo u njegovim labirintima, ili u »arhitekturi kako stoji u knjizi«.

Na više od četiristo izložaka tako je obrađeno gotovo 150 književnih djela. Izložba je podijeljena na tematske cjeline, započinje s najranijim spominjanjem arhitekture u mitovima, sagama, bajkama — od Babilonskog tornja i Nebeskog Jeruzalema ili Betlehemske staje u Bibliji, Augustinove De Civitas Dei, Odisejeve palače na Itaci iz Homerove Odiseje, do dvorca Trnoružice te kule Matovilke. Najranija djela u kojima arhitektura igra veću ulogu i sastavni je dio radnje nastaju u kasnom srednjem vijeku i renesansi. Arhitektura je prvi put detaljnije opisana u književnom djelu Hypnerotomachia Poliphili Francesca Colonne, prvi put objavljena 1499. Dok je kod Torquata Tassa Oslobođeni Jeruzalem iz 1580. još više mitski pojam i primjer fantastične arhitekture Istoka, u strašnom životu velikog Gargantue i Pantagruela Françoisa Rabelaisa, 1534, podignuta opatija Thélčme nalik je jednom od renesansnih dvoraca kakvi se u to vrijeme grade u Francuskoj. Sagrađena je na tlocrtu šesterokuta, a kule s tornjićima odgovaraju upravo suvremenoj francuskoj arhitekturi.

Postupno arhitektura prestaje biti samo okvir radnje, a počinje je bitno određivati. Simbolika arhitekture bila je prisutna i u srednjem vijeku (spomenuti ograđeni vrt ljubavi), no kao bitan dio književnoga djela počinje sudjelovati u romanima 18. stoljeća. Osobito u djelima romantizma, gotički dvorci u tzv. gothic novels — dvorac Drakule Brama Stokera iz 1897. vjerojatno je najpoznatiji primjer — bitno pridonose stravičnu ugođaju romana. U La Petite Maison Jean-François de Bastidea, 1758, arhitektura tzv. Lustschlossa nosilac je radnje, mjesto zavođenja i užitka, kako joj i samo ime govori. Arhitektura posreduje i negativne konotacije: Kafkin dvorac kao mračni labirint simbolizira nedodirljivu svemoguću birokraciju. Možda je najzanimljiviji izložak arhitektonskih modela nastalih prema književnim djelima Danteum, projekt za spomenik pjesniku Pietra Lingerija i Giuseppea Terragnija iz 1938. – u pravilnu kubusu izvedeno je kretanje po krugovima iz Božanske komedije, od šume stupova do dvorane sa staklenim stupovima.

Središnji dio izložbe tematizira odnos pjesništva i arhitekture, u romantičarski plavoj sobi (prema Blaue Blume, plavi cvijet jedan je od središnjih motiva njemačkoga romantizma, prvi put javlja se u Novalisovu romanu Heinrich von Ofterdingen, 1800, poslije i kod Eichendorffa i Chamissoa, simbolizira čežnju za prirodom, daljinom) prikazani su međusobni utjecaji, kako su fiktivne građevine nadahnjivale pjesnike i arhitekte, kako su pisci zamišljali svoje građevine, a arhitekti prema njima radili projekte.

Ne samo modeli ili slike, i stvarna arhitektura nastaje inspirirana literaturom, kao Cittŕ ideale Tomasa Buzzija u La Scarzuola u Umbriji, grad sagrađen 1957. prema motivima iz Hypnetoromachia Poliphili, dok je opis zamišljenoga burga Lichtenstein Wilhelma Hauffa iz 1826. dvadesetak godina poslije nadahnuo gradnju dvorca Lichtenstein u Württembergu, a Bijeli grad Emila Zole dijelom je ostvaren u Lyonu Tonya Garniera.

Literatura je često anticipirala arhitekturu, u književnim djelima nastaju opisi arhitekture koju će arhitekti poslije ostvariti. Staklena arhitektura opisana u Lesabéndio Paula Scheerberta 1913, kao da je izgrađena u djelima Bruna Tauta (paviljon njemačke industrije stakla na izložbi Werkbunda u Kölnu 1914). U parovima izloženi su pisac i njegov arhitekt, navodim samo neke Voltaire / Liebeskind, prikaz arhitekture iz pripovjetke Micromegas, Schaalov model kuće iz 1984–1993. prema Rilkeovu Malteu Lauridsu Briggeu, 1910. Važno mjesto zauzimaju i rekonstrukcije arhitekture poznate jedino iz opisa antičkih građevina; najpoznatiji su primjeri Plinijeve vile ili Mauzolej u Halikarnasu. Takve rekonstrukcije bile su u 19. stoljeću uobičajene kao diplomski radovi ili vježbe studenata arhitekture.

Arhitektura ima važnu ulogu i u stripovima, gdje je doduše riječ o drugom mediju, crtežu, a ne opisu riječima, te je ostavljeno manje prostora za slobodne predodžbe. Prikazan je raspon stripovske arhitekture od Asteriksova galskog sela kućica sa slamnatim krovovima i Cezarove vizije novoga grada, mračnoga Gotham Citya Batmana i SF-gradova, a estetika stripovske arhitekture prelazi i na film.

Osim pregleda kako su arhitekti doživljavali literarnu arhitekturu, prikazano je i kako su se sami pisaci bavili prostorom i građevinama, primjerice, Tolkienove skice dvoraca, crteži Franza Kafke, Günthera Grassa, Franza Dürrenmatta ili Thomasa Bernharda, nacrt gornjega kata kuće Buddenbrookovih Thomasa Manna te možda najzanimljiviji izložak, skica labirintske samostanske biblioteke Umberta Ecca. Posljednje je poglavlje izložbe socijalna vizija – fiktivni grad, jedna od najstarijih tema u književnosti, od Platonove Atlantide i Utopije Thomasa Morusa. Od Jonathana Swifta, koji je u Gulliverovim putovanjima iz 1726. karikirao društvene odnose u fiktivnom gradu Liliputa, zamišljeni grad služi piscima kao projekcija vizija, snova ili noćnih mora. Utopije idealnog života, ali i antiutopije totalitarnih režima, u prikazima ih simbolizira stroga geometrizacija arhitekture i gradova. Vizije književnika predočavaju makete izrađene za izložbu – Orwellove zamisli Ministarstva istine iz 1984., ili Verneova elipsoidnog Otoka propelera (L’île ŕ hélice, Propellerinsel) iz 1895. Gradovi postaju nosioci struktura političkih i moralnih sustava, od idealnih gradova poput Filaretove Sforzinde, preko gradova sunca do pokreta gradova-vrtova.

Nasuprot idealu skladne i organizirane zajednice, stoji kristalni, prozirni grad J. I. Zamjatina iz romana Mi iz 1920, slika totalitarnoga diktatorskog režima koji potpuno normira život građana, kao preteča antiutopija Huxleyja i Orwella.

U današnjoj arhitektonskoj praksi, ali i u školovanju arhitekata, usmjerenu na maksimalno učinkovito i ekonomično projektiranje, nema mjesta za pjesničko promišljanje arhitekture. Kako je istaknuo na konferenciji za novinare autor izložbe Winfried Nerdinger, Le Courbusier je bio jedan od najvećih arhitekata baš zato što je svako prijepodne slikao, i smatrao da su slikanje i projektiranje neposredno i nerazdvojno međusobno povezani. Nevoljko je na opetovano pitanje novinara autor izložbe priznao da arhitektima danas očigledno nedostaje umjetnička crta, projektiranje i bavljenje arhitekturom koje nije nužno komercijalno ili svrhovito.

Podijeljena na osam tematskih cjelina, koje pokrivaju teme od mitološke arhitekture do prikaza utopija, izložba na zanimljiv način (osobito treba istaknuti modele i makete studenata arhitekture izrađene za ovu izložbu) i nadasve stručno obrađeno, pokazuje kako se mijenjao odnos i uloga arhitekture spram književnosti. Pritom bi gotovo svaka pojedina prostorija mogla funkcionirati i kao samostalna izložba, ne samo po mnoštvu izloženih modela i djela nego i koncipiranjem kao zatvorena problemska cjelina. Posjetitelj može provjeriti koliko se njegova predodžba nekih arhetipskih motiva, poput dvorca iz bajke, razlikuje od vizije umjetnika i arhitekata tijekom stoljeća. Arhitektura kao nadahnuće književnosti i obrnuto — najzanimljiviji je taj međuodnos, koji je iznimno uspješno predočen u parovima umjetnika. Izložba nas može ponukati na ponovno čitanje nekih djela i stvaranje novih slika, a arhitekte da iz književnosti crpe nadahnuće i za nove projekte. Opsežan katalog (568 stranica sa 380 ilustracija u boji!) daleko je više od popratne literature uz izložbu, uz iscrpne kataloške tekstove sadrži i šesnaest ogleda tematski vezanih uz izložbu.

Dubravka Botica