Što sam naučio od Borisa Marune i Tonyja Soprana

i Tonyja Soprana

Sličica 1: Mračni rotvajler dahtao je iznad hladne jutarnje trave. Bilo je to uobičajeno vrijeme za njegov izlazak, između sedam i osam u zimskim satima, ljeti je to bilo znatno prije. Mrko je pogledavao oko sebe taj nabildani štemer, ponajviše prolaznike, ali i svoga gazdu, koji je stajao desetak metara dalje u diktatorskoj pozi. Mračni i debeli kožnjak, crne Guccijeve naočale, trenirka i crne najkice. Mobitel u kožnoj futrolici na remenu. Otpuhivao je guste dimne signale u svemir i mislio kako je upravo on, a možda i njegov Roki, središte univerzuma: primitivci svih galaksija, ujedinite se, Hrvatska vas zove! Rokijeva sreća bila je i njegova sreća, pseće zadovoljstvo i njegovo zadovoljstvo. Uz rub nevelike livade na kojoj se Roki svakodnevno olakšavao, a nedaleko njihove kuće u zagrebačkom naselju Borovje, nalazi se desetak kontejnera za smeće, uvijek prepunih, jer stanari iz brojnih okolnih stambenih zgrada brzo napune ono što Čistoća odveze. Nove zgrade niču, pa je i smeća više. Toga jutra oko Božića, ili baš na sam Božić A. D. 2006, ne sjećam se točno, preklopilo se vrijeme dviju posjeta, Rokijeva gazde omiljenoj livadi svoga peseka, i toga bokca, možda i beskućnika, što je prevrtao kontejnere tražeći po smeću valjda nešto korisno što bi mogao negdje prodati... kao da se uostalom pitamo zašto neki ljudi kopaju po kontejnerima. Kao što se ne pitam ni sam, prođem kao i ostali pored njih, uobičajena slika, pomislimo, možda slegnemo ramenima a možda i ne, želimo što prije proći pored tih ljudi jer se to nas, jasno, ne tiče. Toga je jutra razlika i kontrast između toga siromaha u šezdesetima i Rokijeva gazde u pedesetima ipak bila prevelika da se ne bi zapamtila i usjekla u pamćenje. Siromah je prevrtao po kontejneru, Roki je njuškao i kao po tragu došao do idealnoga mjesta za olakšavanje, pokraj sama kontejnera, zarežao je krupno, iz dubine tuste vratine, uz obilno slinjenje, onako kako to znaju samo dobro uhranjeni primjerci njegove pasmine. Siromah se nije obazirao na škrgut zuba, a kad je Roki pojačao, preuhranjeni je boss iz daljine glasno zarežao da ga se dobro čuje: »Ej ti, šta to radiš tamo, zašto prevrćeš stvari po kontejneru, vidiš da smetaš psu!« Tužnijeg i apsurdnijeg prizora dugo nisam vidio: prevrćeš stvari — kao da je čovjek došao na rasprodaju u robnu kuću, a ne na smetlište, pa ide preko reda i remeti raspored uredno složenih artikala; smetaš psu — taj je pas moj pas, sirotinjo, on je danas dobro jeo, i zaslužio je da se dobro p.k.nja, jesi li čuo; ovdje nisi poželjan, marš odavde, pa prevrći negdje drugdje, vidi kako prljaš travu, smeće ti ispada iz kontejnera, ovo je moj kontejner, ovo je moja livada, ovo je moj SUV, ovo je moj pištolj za parkiralište, ovo je moj Božić, ovo je moja država, sirotinjo! Prošao sam pored njih, osjećao sam neku daleku, tešku i nedefiniranu krivnju, što ako se umiješam, možda će me debeljko zapamtiti, možda doista ima oružje... i odmaglio sam u najbliži šoping-centar, gužva je, blagdani su, trebalo je dosta toga kupiti, da bi se imalo naposljetku čime napuniti kontejnere. Mračnjaka s mračnim psom viđam i dalje, on mi je drag susjed, a čovjek iz kontejnera više se nije pojavio.

Sličica 2: Druga polovica devedesetih. Boris Maruna i ja na Jelačić placu, razgovor usputni koji potraje i pola sata. — A nećemo sada na kavu, žurim. — I onda Marunina cigareta na cigaretu, razgovor traje, baš smo i mogli na kavu... Tih smo dana zajedno slagali i uređivali prvi broj »Hrvatske revije« nakon Nikolićeva odlaska. Žalim se, više se povjeravam kako me, kada čitam novine i slušam vijesti, mnoge od njih jako potresu, kako ponekad ne mogu odvojiti vlastitu zbilju od onoga što čujem ili pročitam, previše me to dira i ne da mi mira, brinem se, baš se brinem, ne znam zašto, za nepoznatu djecu, za nezgodu na drugom kraju svijeta. I taj rat koji kao da je još uvijek trajao. Maruna lakonski odmahuje glavom, govori mi kako sam samo mlad, i da prestanem kupovati novine i čitati vijesti, a da radio i televizor palim samo kad je na njima rokenrol, seksi komadi i humoristične emisije. »Prati TV–program, čitaj ciljano, Matičeviću, budi pametan. Okej, vidiš, kad sam ja jednom u Kaliforniji, u San Diegu...« Od tada ne kupujem novine, a stranice s vijestima još dugo nisam otvarao... Ionako stižu sa svih strana. Ono što je Boris rekao po špranci i u prolazu jako me se dojmilo — ne uranjaj previše u ovaj svijet, udalji ga od sebe, postani imun, hodaj nekom drugom stranom svijeta, moraš tako, jer će ti jedino tako biti lakše, inače ćeš prolupati... Jesam li možda zato šutke prošao pored prizora toga jutra na Borovju, udaljio sam ga od sebe navikom, automatizmom, nekom vrstom svjesno pripremljene obrane od primitivizma, nepravde, nezasitnosti i bijede koja se u ovoj polurazvijenoj zemljici odmotava i generira iz dana u dan. Možda je i zato Boris Maruna postao pjesnik. Da bi se odijelio od svijeta, i kupio ga za svoj unutarnji mir. U Hrvatskoj, ili Čileu, svejedno.

Sličica 3: U posljednoj epizodi popularnoga serijala o obitelji Soprano, kojeg inače ne gledam, jer me Tony Soprano podsjeća na tipove koji prečesto krkaju janjentinu, a onda se fizikalnom metamorfozom u mjesecima koji dolaze pretvore u odveć ružičaste i dežmekaste pajceke, drugim riječima, podsjeća me na neke naše političare sličnih manira, tupa pogleda... itd, itd. No, sličica je ovo vrijedna, i daje izglede da ću izbjeći Maruninu savjetu i nastaviti gledati novu sezonu HBO–ove uspješnice. U sve se čini se i odveć umiješala postmoderna, pa je Tony Soprano, i pored svih tipičnih kilerskih mafijaških osobitosti, samo osoba opterećena zbiljom, prijevarama, nevjerstvom, ubojstvima, krađama... čovjek zreo za tjeskobna raspoloženja, tugaljiv i melankoličan, ponekad čak mekan i emotivan, introspektivan... zato uostalom i odlazi psihijatrici koju ipak ne uspijeva zavesti. U jednoj sličici, naime, u toj posljednjoj epizodi, Tony odlazi posjetiti Phila nakon srčanog udara, a on i Phil su u ne baš idiličnim odnosima. Zna se što to znači u mafijaškom svijetu. Phil, mafijozo na pragu sedamdesetih, leži na krevetu, teško diše, ispred sobe njegovi tjelohranitelji pomno prate Tonyjeve korake. I kad su gledatelji pomislili kako će se Soprano nasmijati Philu u lice zbog njegove bolesti, reći kako će ga srediti čim prizdravi, kako će iskoristiti njegovu tjelesnu slabost i zbunjenost njegovih ljudi, Soprano mu savjetuje, gotovo s iskrenom brigom, da nakon što napusti bolnicu ostavi mafijaške poslove, da se posveti svome miru, da sakupi obitelj i da uživa u njoj jer je to jedino što vrijedi, jedino što se ozbiljno računa u ovome pokvarenom svijetu, koji i oni sami pomažu pokvariti. Nije to ni novac, ni moć, ni slava, nego jednostavna ljepota obiteljske ljubavi i privrženosti. Tako i sam Tony Soprano, gadni mafijaški šef, u posljednoj sceni, u krugu vlastite obitelji, odijeljen od svijeta, imun na stresove ulice od koje dobro živi, šetač na njezinoj drugoj strani, zarobljen pažnjom svojih najbližih (koji ga ipak, nakon svega, čak i vole), zadovoljno i sretno slavi božićne i novogodišnje blagdane. Tony Soprano nije pjesnik poput Borisa Marune, a nije ni strašni Hrvat s rotvajlerom koji reži na siromašne sugrađane, iako ima ponešto od obojice. Izgleda kao ovaj drugi, okruženje mu je rotvajlerovsko, a ponaša se, kad mu se pojavi onaj specifični poetski sjaj u oku, kao prvi, pravi pjesnik. Pa čak i ako nije tako, moglo bi biti...

U usporedbi sa Sopranovom obiteljskom porukom, Maruninim savjetom o povremenom terapijskom odjeljivanju od vanjske kolotečine i tužnom sličicom s Borovja u kojoj sam još jednom prepoznao vlastitu nemoć pred agresijom i primitivom (osim da možda kukavički zbrišem, ali i da tako lakše preživim taj prizor), aktualna društvena perspektiva postaje posve nevažna, efemerna, čak i groteskna. Šostarove striptizete i patetična isprika, ona dvojica frendova na istoj žličici za pravoslavni Božić, konačan broj etaža Horvatinčićeva građevinskog penetriranja na Cvjetnom trgu, problematični program seksualnog odgoja u školama, bjesomučno objavljivanje znanstvenih radova u časopisima s međunarodnom recenzijom, Makovićevo intelektualističko opetovanje u Emisiji opće prakse kako je on, eto, čitao Eca u »L’Espressu« prije nego je ovaj postao planetarno poznat, kako je bio u Berlinu i vidio Libeskindovu arhitekturu, itd., itd., — nevažno, nevažno, nevažno...

Na drugoj strani ulice mnogo je zanimljivije. Odjeljivanje od svijeta i oštrih pasa doista pomaže. Makar i povremeno, svih 365 dana u 2007. godini.

Ivica Matičević