Snovi i java

Snovi i java

Stephen Lowenstein, Moj prvi film. Dvadeset slavnih redatelja govori o svom prvom filmu, prev. Miljenka Buljević, Propeler film, Zagreb, 2006.

Stephen Lowenstein domislio se načina kako da spoji ono što najviše voli i pritom zaradi nešto novca te ostvari odavno sanjan san o objavljivanju knjige. Lowenstein, i sam filmaš, odlučio je porazgovarati sa svjetski poznatim redateljicama i redateljima o njihovim početnim filmskim iskustvima – podjednako pasivnim i aktivnim. Sastavio je listu potencijalnih sugovornika, dobio odobravanje urednika te potom pola godine po svijetu lovio uglavnom priznate (ako ne i poznate) redatelje i bilježio njihova razmišljanja o prvim filmovima koje su snimili. Knjiga Moj prvi film obujmom je na kraju dosegnula gotovo pola tisuće stranica, u sebi je spremila ispovijedi dvadeset autora i pretvorila se u obveznu literaturu svakoga tko iole gaji nadu da će ikada snimiti svoj film. No lektire kao lektire – koliko ih čovjek treba, toliko ih s druge strane ponekad mora mrzjeti...

Moj prvi film u Hrvatsku je pristigao u jedinom mogućem aranžmanu. Hrabra i vrijedna moćna gomilica Propeler filma već godinama gradi dobru reputaciju Zagrebačkoga filmskog Festivala, a, kao što znamo, taj je festival posvećen upravo debitantskim, mladim filmašima. U sklopu ovogodišnjeg izdanja trenutno možda i najsnažnijega domaćeg filmskog druženja predstavljen je Lowensteinov publicistički uradak. Nekoliko mjeseci poslije knjiga se može smatrati od korica do korica pročitanom. I, uistinu, čitati i iščitavati imalo se što, no već na tamo nekoj četrdesetoj stranici u prijelazu s braće Coen na Toma DiCilla počele su naznake problema. Novo poglavlje, nova autorica (Allison Anders), isti problemi, i tako do sama kraja. O čemu govorimo? O obrascima. Lowenstein je naime pripremio niz pitanja koja je odlučio bez imalo kompleksa iznova i iznova postavljati. Pronašao je dobitni obrazac i slijepo ga je slijedio. No, još gori od nemaštovita ili, eufemistički rečeno, iznimno konzervativna ispitivača, jest ispitivač koji osim naramka u prosjeku vrlo općih pitanja nema ni jedno drugo sredstvo kojim bi čitatelju približio tekst koji potpisuje. Ni jednog redatelja ili redateljicu u uvodu svojeg intervjua nije pobliže opisao, dao neke svoje opaske ili uputio na sredinu u kojoj djeluje. O samim filmovima također je odlučio ne trošiti odveć riječi. Podrazumijevao je da smo apsolutno svi pogledali te prve filmove, o kojima ispituje svoje sugovornike.

Ipak, unatoč svim tim koncepcijskim i izvedbenim slabostima autora, ono što se Mojem prvom filmu ne može oduzeti jesu neprocjenjiva svjedočanstva svih tih manje ili više poznatih filmaša. Almodóvar, Stone, Smith, Loach, svi su oni govorili o prvim iskustvima na filmskom setu uistinu kao svjedoci prometne nesreće u kojoj su i sami sudjelovali. Živčanost, bijes i egzaltacija, ponos, predanost. Sve se to u njima miješalo na dnevnoj razini, a povrh svega ono na što nisu računali jest kronična neispavanost. To je ono što im je zajedničko, no još su zanimljivije razlike. Kevin Smith je tako nakon nekoliko sati večernje filmske škole napustio sve i utočište našao u roditeljskoj pozajmici, legalnim kartičnim makinacijama (ne kao što se inače misli da je krenuo krivom stranom zakona – to je činio veliki Oliver Stone) i rudimentarnim filmskim znanjima. Almodóvar se s druge strane odmetnuo od roditeljskoga doma i iz potpunog amaterskog zanosa sa super-osmicom došao do Pepi, Luci i Bom. Drugi su pak do prvoga filma došli posredovanjem škola, fondova i donacija (Mira Nair, Salaam Bombay!), a braća Coen su, primjerice, išla od vrata do vrata i prikupljali priloge od malih poduzetnika (Krvavo jednostavno). A kako su se snimali svi ti filmovi sa zanatskog i umjetničkog aspekta? Dvadeset autora, dvadeset iznimnih priča.

Hrvoje Pukšec