Šekspirijanska koreografija

Kagemusha, 152 min., Japan, 2006. (1980), Continental

Samurajska drama svima omiljena japanskog redatelja Akire Kurosawe, koji je taj orijentalni ekvivalent žanru vesterna i predstavio zapadu, povijesni je ep o klanskim ratovima 16. stoljeća, raskošna i impresivna prezentacija srenjovjekovnog Japana; ne samo površinski zasljepljujuće fotografije (nabrojimo samo predivne crveno–crne kontraste zalaska sunca i oklopljenih ratnika ili završne scene borbe s konjima što ugibaju i samim Kagemushom kako pluta u moru) i vrsne glume Tatsuye Nakade u dvostrukoj ulozi, nego i djelo dubokih uvida, gotovo šekspirijanskih intriga i težine, klasik dostojan ruskih realista, s vrlo melankoličnom porukom o prolasku vremena koje odnosi i ljude i pojave, i stvari i ideje. Epsko i lirsko u Kurosawe se isprepleću na optimalan način; scene akcije, intimistički trenuci, bogatstvo kostima i scenografije, veličajnost ritma i sama vrsnoća rukovođenja filmom postaju koreografirani elementi koji se prožimaju bez greške. Kagemusha je svojevremeno bio nominiran za Oscara za najbolji strani film, dobitnik je Zlatne palme u Cannesu.

Oživotvorenje Charlota

Chaplin, 139 min., Velika Britanija / SAD / Francuska / Italija, 2006. (1992), Pa–Dora

Redatelj Richard Attenborough u svom biopicu o liku i djelu Charlieja Chaplina pokušava kondenzirati sedamdesetak godina života glumačke ikone, zadavši si izrazito ambicioznu i jednako tešku zadaću. Naime, materijala iz Chaplinova života daleko je previše (poglavito se to odnosi na glumčeve seksualne afere) te tolika prenatrpanost priče neizbježno dovodi do činjenice da ispaštaju likovi i njihov razvoj. Sam film tako postaje puko nizanje scena i slika, nikako koherentna cjelina; djelo bez života ili izvorne crte – suho je i razočarava te njegovo se gledanje može usporediti s iskustvom proučavanja povijesne čitanke ili gledanja dokumentarca. Doduše, još je riječ o neškodljivoj zabavi, no i o filmu koji je svakako mogao i trebao biti bolji i čiji je glavni plus, uz poprilično uspješan casting (u kojemu prednjači izbor Geraldine Chaplin za ulogu vlastite bake), energična izvedba Roberta Downeya jr.–a. Kao Charlie Chaplin glumac je nesporno ostvario ulogu karijere – vrlo je uvjerljiv ne samo fizički nego posebice u oživotvorenju Charlotova duha – usavršavanjem fizičkoga manirizma nužna za ulogu, za koju je (i više nego zaslužno) bio nominiran za Oscara.

Vizualna ekstravagancija

Diva, 113 min., Francuska, 2006. (1981), Pa–Dora

Diva je vrlo neobičan film; debitantski rad nesporno darovita Jean–Jacquesa Beineixa, potpisnika kultne Betty Blue, koji od same uvodne sekvence upućuje na Beineixov izniman smisao za vizualno. Složena je to i veoma stilizirana vizualna ekstravagancija s upravo nevjerojatno uspjelom mješavinom elemenata opere, bizarnog, opsesivnosti i artificijelnosti, spora tijeka, čudesne fotografije i napete, brze montaže – a u svakom slučaju triler koji se pamti, korak ispred svoga vremena.

Grandiozna saga

Sunshine. Stoljeće ljubavi i mržnje, 173 min., Njemačka / Austrija / Kanada / Mađarska, 2006. (1999), Blitz

Glavni likovi dramske sage Istvána Szaba (tri muškarca u tri naraštaja židovske obitelji u Mađarskoj, od Prvog, preko Drugog svjetskog rata do otprilike šezdesetih, koja se pokušava prilagoditi stalnim političkim i društvenim mijenama – pri čemu sva tri glumi isti glumac – Ralph Fiennes) nadahnuti su životima dvaju mađarskih mačevalaca, osvajača olimpijskih medalja – Attile Petschauera i Endrea Kabosa, a riječ je o pravome epu – grandioznu u prikazu, ali i duljini trajanja. Szabó efektno realizira sedamdesetak povijesnih obiteljskih (ali i društvenih) godina, prezentirajući niz pamtljivih trenutaka, no i zanimljivih likova, među kojima se ipak ističe poveznica – Valerie, u razdoblju od djetešca do starice, a glumi je Jennifer Ehle u mladim danima, odnosno njezina prava majka Rosemary Harris poslije – obje pritom zrače nevjerojatnom karizmatičnošću, poglavito u bistrim očima. U osnovi moralitet o asimilaciji, Stoljeće ljubavi i mržnje lako bi se stoga moglo prenijeti u oblik miniserije, što bi olakšalo praćenje gledateljima pomalo nestrpljivima zbog tolike mijene zbivanja i likova.

Katarina Marić