Razlistana pitanja

Razlistana pitanja

Pavao Pavličić, Skrivena teorija, Matica hrvatska, Zagreb 2006.

Knjiga Skrivena teorija Pavla Pavličića bavi se analizom spisa starije hrvatske književnosti koji imaju, u stanovitoj mjeri, status i značenje implicitnih poetičkih zapisa. Kako se termin poetika u jednom od dalekih značenja poistovjećuje s terminom teorija književnosti, autor je knjigu tako i naslovio — skrivena teorija — iako u njegovoj knjizi nije riječ o normativnim ili deskriptivnim poetikama klasičnog svijeta književnosti. Pod skrivenim teorijama Pavličić, naime, podrazumijeva uglavnom neusustavljene, djelomice osviještene, a djelomice neosviještene, imanentne ili barem eksplicitno nedomišljene misli kojima su pojedini hrvatski ranonovovjekovni autori popratili svoja književna djela izražavajući svoja, u poetološkom smislu partikularna i neusustavljena razmišljanja, o tematskim svjetovima vlastitih književnih djela ili o vlastitim stilskim postupcima ili pak o namjenama svojih književnih ostvarenja.

Nekoliko je razloga nastanku najnovije Pavličićeve knjige, koja analizira devet predgovora-posveta i jedan unutartekstualni ulomak hrvatskih ranonovovjekovnih pisaca. Prvi, svakako najvažniji, jest činjenica da starija hrvatska književnost oskudijeva eksplicitnim poetikama. Izuzmemo li Gučetićeve komentare Aristotelovoj retorici, Lukarevićev retorički priručnik Eloquentia, neke Petrićeve retoričke spise te Katančićev De poesi Illyrica libellus, eksplicitnih poetičko-estetičkih zapisa u starijoj hrvatskoj književnosti nema. To, doduše, ne znači da suvremene poetičkoteorijske koncepcije nisu bile poznate barem u dijelu ranonovovjekovnog korpusa i da se nisu prihvaćale kao poetička norma u izvornom stvaralaštvu. Sljedeća je pretpostavka Pavličićeve knjige da se implicitni zapisi u kojima pojedini pisac eksponira svoje poetičko-estetičke misli o književnom djelu javljaju u svim područjima hrvatskih zemalja gdje se njegovala lijepa književnost. Stoga je deset analiziranih posveta pomno raspodijeljeno na sve hrvatske regije, izostala je samo slavonska regija. To je Pavličićev izabrani korpus poetičkih spisa: prvenstvo je pripalo Marulićevoj posveti Juditi, zatim slijedi Hektorovićeva posveta Mikši Pelegrinoviću uz prijevod dijela Ovidijeva djela Od lika ljubenoga. Sljedeća analiza ne bavi se posvetnim tekstom, nego slavnim ulomkom iz Zoranićevih Planina, poznatim pod imenom Perivoj od slave. Izdanje svojih pjesama popratio je Dinko Ranjina posvetom Mihu Menčetiću, posvetom preuzetom većim dijelom od Bernarda Tassa, i to je sljedeći tekst kojem Pavličić posvećuje analitičku pozornost, a za njom slijedi analiza posvete knjizi prijevoda i izvornih pjesama Dominka Zlatarića Jurju Zrinskom. Nakon navedenih analiza posveta u renesansnim djelima Pavličić prelazi na razdoblje baroka i na prvom mjestu analizira Gundulićevu posvetu Pjesnima pokornim kralja Davida Maru Mara Bunića poznatu pod naslovom porod od tmine. Slijedi analiza posvete prijevoda/prerade Petra Zrinskog u djelu Adrijanskoga mora Sirena, a nakon analize jednog pisca iz ozaljskog književnog kruga Pavličić se premješta u kajkavsku regiju i analizira posvetu Matije Magdalenića grofu Mikloušu Erdediju uz djelo Zvončac. Vraćajući se opet u Dubrovnik Pavličić analizira segment posvete uz Đurđevićevu religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice, koja je nastala već u 18. stoljeću, da bi se u posljednjem tekstu pozabavio analizom Kačićeva predgovora i pogovora iz prvog i drugog izdanja Razgovora ugodnog naroda slovinskoga.

Navedenih deset tekstova — od kojih neki zauzimaju simbolično i amblematično mjesto u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi (posveta Juditi koja govori o oslonu na domaću i antičku književnu baštinu i o retoričko-stilskim koncepcijama splitskog pjesnika, Gundulićevo odricanje od poroda od tmine i okretanje kršćanskim književnim svjetovima) te zauzimaju status kanonskih poetičkih zapisa koji su više od stoljeća predstavljali interpretativni horizont književnopovijesnih uvida u poetičku svijest starih hrvatskih pisaca (podsjetimo se samo na Skokovu analizu stila Marulićeve Judite ili pak cijeli raspon tumačenja Gundulićeva iskaza o porodu od tmine, od Branka Vodnika preko Mihovila Kombola, Miroslava Pantića, Jakše Ravlića pa do S. P. Novaka) — Pavličić detaljno, gotovo riječ po riječ, rečenicu po rečenicu analizira rekonstruirajući u svakom od posvetnih tekstova podtekstualna i kontekstualna značenja, skrivene i implicirane autorske namisli, poetičke koncepcije, književnoestetičke smislove te opisuje kulturološki kontekst što ga svaki tekst u interpreta pobuđuje. Takav smjeli postupak ulaženja u poetičko-estetičku svijest pojedinoga pisca dovodi autora do opisa velikoga broja poetičko-estetičkih, književnoteorijskih, književnosocioloških i kulturoloških pojmova, pitanja i problema ranoga novovjekovlja. Nabrojat ću samo neke: pomno Pavličić rekonstruira značenje retorike i književne tradicije za Marka Marulića, potanko iznosi Hektorovićeve koncepcije o prevođenju, o odnosu predloška i prijevoda, evocira stara značenja alegorije, književne tradicije i stvaranja na nacionalnom jeziku u Zoranića, raspravlja o razumijevanju književne tradicije i mijene ukusa te dokolice kao uvjeta književnoga stvaralaštva u Ranjine; pozabavio se i Zlatarićevim razumijevanjem uloge književnosti u društvu te problemom odnosa književnosti i moći. U analizi Gundulićeve posvete Pavličića zanima rekonstrukcija odnosa stvaralaštva i božanskog za Gundulića, a isto tako i razumijevanje slovinstva u baroknoga pjesnika. Posebice je zanimljivo autorovo tumačenje Gundulićeve posvete kao svojevrsna končeta. Tekst Petra Zrinskog analizira kao tekst angažirane literature, a Kačićeva posveta zanima ga u kontekstu prosvjetiteljskih koncepcija ugodnog i korisnog i odnosa pisca i recipijenta.

Analizirajući i evocirajući do u pojedinosti brojna značenja što ih najpoznatiji metatekstualni zapisi hrvatske ranonovovjekovne književnosti oblikuju, opisujući najskrivenije smislove poetičkih iskaza starih hrvatskih pisaca Pavličić nije ostao samo hermetički interpret hrvatske ranonovovjekovne kulture. Nastojao je pokazati da su književni tekstovi i starijih razdoblja bili poetički i estetički vrlo osviješteni te da su naši stari pisci razmišljali o bitnim funkcijama književnoga teksta u društvu, o čemu razmišlja i svaki znalac književnosti i danas.

Nakon brojnih Pavličićevih znanstvenih radova posvećenih književnosti hrvatskoga ranog novovjekovlja, od rasprava i studija o književnom baroku, o metametričkim aspektima starije hrvatske književnosti, posebice drame, o manirizmu u hrvatskoj književnosti, o svjetonazorskim koncepcijama baroka, i ova knjiga svjedoči o tome da starija hrvatska književnost u autora stalno pobuđuje relevantnu pozornost te da je predmet njegova interesa i propitivanja, i to uvijek iz novog i drukčijeg rakursa. Zatvoreno, hermetičko, dubinsko čitanje metatekstualnih zapisa ranonovovjekovnih pisaca iz Pavličićeva pera tako je razlistalo brojna pitanja pred kojima su stajali najvažniji pisci hrvatske književnosti od renesanse do prosvjetiteljstva.

Dunja Fališevac