Radikalni pesimizam

Radikalni pesimizam

Umiranje, ne ono što je do njega dovelo, nego sam proces, a to zaokuplja mnoge od najistaknutijih filmaša novijega filma. Budući da je u pitanju, blago rečeno, osjetljiva tema, ne smije se pomisliti da je riječ o brzopletu uopćavanju, i zato ćemo naglasak staviti na primjere, i to iz raznih kinematografija

Nedavno je na HTV-u prikazan vrlo ambiciozan film, djelo (uz Atoma Egoyana) najpoznatijega kanadskog filmaša Denysa Arcanda — Barbarske invazije. Taj zanimljiv film može poslužiti za suočenje s jednim, općenito, novim tematskim fenomenom svjetskoga filma, s tematskom pojavom koja se ne može tretirati tek kao jedna od. Ta je tema smrt, ali, želi li se biti precizniji, zapravo je riječ o umiranju. Nije riječ o filozofičnom raspravljanju u duhu Kirilova, ni o unaprijed izgubljenoj igri svakoga čovjeka sa smrću kao u Bergmanovu Sedmom pečatu ni o smrti kao radikalnom izboru u Godardovu filmu Do posljednjeg daha. Riječ je, doslovno, o umiranju, ne o onome što je do njega dovelo, nego o samu procesu, a to zaokuplja mnoge od najistaknutijih filmaša novijega filma. Budući da je u pitanju, blago rečeno, osjetljiva tema, ne smije se pomisliti da je riječ o brzopletu uopćavanju, i zato ćemo naglasak staviti na primjere, i to iz raznih kinematografija. Zbog brojnosti primjera i ograničena prostora mnoge ćemo morati izostaviti.

Iz razloga kronologije, ukratko ćemo započeti s jednim od šampiona novoga filma, s Akijem Kaurismäkijem. U njegovu filmu Zločin i kazna (1983), slobodnoj i osuvremenjenoj prilagodbi romana F. M. Dostojevskoga, bolećivi junak kaže kako je slab, nesposoban za suočenja s problemima života i kao da daje argumente za sustavno samoubijanje junaka u filmu svojega brata Mike, u filmu Zombi i vlak duhova.

Kad smo već kod ugrofinske skupine, spomenimo sada jednoga Mađara — Pétera Gothára. U njegovu filmu Predstraža (1995) pri samu njegovu početku protagonistica neočekivano dobiva nalog za službeni put i tijekom toga putovanja stiže u sve zabitnije gorske predjele, susreće sve čudnije ljude i na kraju, u prividno otvorenu završetku filma, spoznajemo da je stigla do granice života, odnosno do granice od koje počinje smrt. Zanimljivost u svemu tome jest što je Gothár početkom 2000-ih napravio mađarski remake (Mađarska ljepotica) američkog oskarovca Vrtlog života u režiji Sama Mendesa, o kojemu će biti riječi nakon nekoliko redaka. Zanimljivo, ali ne i čudno: samoubilački živi i Gothárov junak iz filma Putovnica (2001).

Kultni autor novog američkog filma Jim Jarmusch najprije je režirao niz filmova s uvijek istom glavnom osnovnom radnjom: u početku filma netko doputuje u neko mjesto, a onda se na kraju vraća na mjesto s kojega je počelo uvodno putovanje. Znači, suprotno američkoj tradiciji, on pravi filmove, kako bi rekao Milan Kundera, o negaciji putovanja (što bi se također moglo problematizirati u kontekstu ovoga napisa). No, onda kao da se zamorio od takvih priča kojih je cilj povratak, pa je stigao do ne baš neočekivana čak i logičnoga razvojnog konkluzija. Upustio se u fantazmagorično putovanje, u filmu Mrtav čovjek (1995), i u toj mračnoj parafrazi vesterna na kraju saznajemo da je sve što gledasmo bilo putovanje u smrt, odnosno metafora umiranja.

Kruna je svega u tome da se za takve priče može dobiti i Oscar i velike međunarodne nagrade. Ne mislimo pritom na Titanic, koji bi se s malo truda mogao uklopiti u ovaj kontekst, nego najprije na Vrtlog života (pravi naslov Američka ljepotica, 1999) Sama Mendesa, u kojemu već na samu početku filma glavni lik (Kevin Spacey) u sugestivnom unutarnjem monologu kaže kako će do kraja ove godine biti mrtav. No, da se razumijemo, to ne treba miješati s likom i situacijom, primjerice, u filmu Bulevar sumraka (1950) Billyja Wildera, u kojemu u početku znamo da je junak mrtav, pa hajde da saznamo zašto se to zbilo. U Mendesovu filmu nema međutim metažanrovskih signala kriminalističkog filma, riječ je o spokojnoj malograđanskoj sredini, a najava smrti nije objava koja stiže iz nekog čuvenoga proročišta, nego iz svijesti krhkoga junaka.

Nakon Mendesova filma počinje prava eskalacija Oscara. Barbarske invazije (2003) Denysa Arcanda pokazuje, pak, kako se s takvom temom može dobiti Oscara za najbolji inozemni film i dvije nagrade u Cannesu. Sada je tu već i tema eutanazije. Iako sa stanovitim ironijskim odmakom, u ovoj priči o zadriglim pripadnicima više klase, nekada pomodnim ljevičarima, a sada uglavnom bonvivanima, eutanaziji se pristupa kao gotovoj stvari; čini se nedoličnom uporabiti riječ afirmativno.

Život je more (2004) Alejandra Amenabara, o paraliziranu čovjeku koji se bori za pravo na smrt, također je dobio Oscara za najbolji inozemni film. Jarmusch se na fantazmagorično putovanje Aherontom odlučio nakon serije brzo apsolviranih putovanja, dovršenih povratkom, a u Amenabara slučaj je podosta drukčiji. U njegova dva prethodna filma poremetila se granica između svijeta živih i onoga mrtvih, stvorila se i zbunjujuća narativna perspektiva, i treći se film može shvatiti kao tematska varijacija čiji su nastanak motivirale sve učestalije i sve rasprostranjenije rasprave o ozakonjenju eutanazije.

Da ta tema ne mora biti nikakva smetnja poslovično konzervativnoj Američkoj akademiji za film, dokazalo se time što je Oscare za najbolji američki film i najbolju režiju dobila Eastwoodova Djevojka od milijun dolara (2004). U njemu eutanaziju obavlja osobno sam Prljavi Harry. Tako završavaju macho tipovi, mogao bi netko pobjedonosno uskliknuti!

No, vratimo se Kaurismäkiju, i to najnovijem filmu, mračnim Svjetlima predgrađa prikazanima na festivalu u Puli. Njegov je junak slab i bespomoćan čovjek kao i njegov filmski Raskoljnikov. I u tom filmu o prepuštenosti da se bude ubijen on se nikako ne može suprotstaviti bandi koja ga zlostavlja — a slično se dogodilo i u početku Čovjeka bez prošlosti, ali sada Kaurismäki nije našao snage za optimističnu bajku. Kad žena koja pomaže tom nesretniku natukne da bi on mogao umrijeti od dobivenih udaraca, on to, u najpesimističnijem završetku od svih uopće, niječe i veli »ne ovdje«. Problem je, dakle, samo u mjestu umiranja, kako se priopćuje tim iskazom radikalna pesimizma, i neposredno nakon toga morat će uslijediti godarovski kraj iz Živjeti svoj život — rez i mrak!!!

Malo od ovoga sadržaja natuknuli smo u dva članka u nekadašnjoj kolumni Déjaa vu. Nakon toga nastupila je opisana eskalacija, a sjetili smo se i ranijih primjera, kao i mnoštva dodirnih tema, pa bi se u ovom tekstu moglo spomenuti i brojne poljske redatelje, pozabaviti se Timom Burtonom i Abbasom Kiorastamijem, ali bi svega onda bilo i previše. Ostavljamo ga tako nedovršenim (što nije konačna odluka), nedovršenim i zato jer se čini — kad smo pri ovakvoj temi — da bi bilo važno da svaki čitatelj dođe do svojih zaključaka. Ostavljamo ga nedovršenim i zato jer bi se svjetska produkcija lako mogla pobrinuti za dalju razradu ove tematike. A kakva bi mogla biti ta razrada, kakve bi mogle biti njezine posljedice, možda je bolje i ne razmišljati.