PRANJE DRAME

PRANJE DRAME

Odlična igra Ines Bojanić u svakom smislu odgovorno nosi predstavu. Iz njezine glume nazire se ne posve odbaciva mogućnost da se od drame napravi komedija ili farsa

Da se glavni lik u predstavi ne zove Nora, gledalac ne bi morao nužno znati da je predstava koja se zove Nora danas preradba poznate Ibsenove drame,

ako je pretpostaviti da on u velikoj većini slučajeva nije tu dramu vidio, niti čuo za njezin problem. Nama međutim koji komentiramo ovu predstavu, u zagradama rečeno zasnovanu na jednom od dosad najboljih Gavranovih tekstova, može koristiti / škoditi Ibsenov model da bismo razloge za nju/protiv nje svrstali na osovini muško / žensko. Gavranova se Nora / Ines odlučila pobuniti protiv stereotipa ženske podložnosti i preokrenuti je u svoju korist / katastrofu. Dramatičar Gavran s redateljem Parom došao je usto na zamisao da svrgne dramsku fikciju u korist relativne stvarnosti predstave, koja se pred očima gledalaca piše i uvježbava s temom Ibsenove Nore. Taj možda čak odveć diskretan pirandelizam čini predstavu čitkijom, štoviše on daje osobit glumački brio Nori / Ines u svladavanju koliko scenske, toliko i stvarnosne zadaće. Redatelju nije preostalo drugo nego pustiti da se do kraja izbriše jasna granica između fikcije i zbilje. Gavranova Nora kreće u svoju scensku zadaću sa samo sebi svojstvenom energijom makjavelističke preokretačice Ibsenove teze. Tako ona gazi sve pred sobom, preko kreveta i ako treba preko leševa, ostvarujući zadaće doministrice tranzicijskog tipa. Doministrica se riječju ponaša kao domina preko leđa muške bagaže, koja joj u tome zdušno pomaže. Ona se pritom zapleće u posljedice vlastitih spletki. I brak koji je stavila na kocku jedva se spašava usporedo s dovršenjem dramaturške konstrukcije i same predstave kao dogovorene konvencije.

Georgij Paro napravio je predstavu koja, uza sve isticanje redateljskog zahvata u bitnu pojavnost, možda i odveć ustrajava na uigranu protoku situacija, pomalo u duhu sapunice koji već luta kao sablast hrvatskim glumištem. Tomu najviše pridonosi odlična igra Ines Bojanić, koja u svakom smislu odgovorno nosi predstavu. Iz njezine glume nazire se ne posve odbaciva mogućnost da se od drame napravi komedija ili farsa. To bi međutim bilo teško ostvarivo u ostatku podjele. Osobito se to odnosi na Kristijana Potočkog kao Tonija, koji je odveć krut za svaku iole složeniju suigru. Šteta da u igri Stojana Matavulja nije bilo malo više provokacije protiv jednosmislenosti, kao što ni Ljiljana Bogojević nije mogla iskoristiti dramaturški premalo uključenu ulogu Norine prijateljice Lidije. I u slučaju scenografije Dinke Jeričević treba požaliti što u nas, ne zna se iz kakvih funkcionalističkih zadrški, zadaća konstruiranja scenskoga prostora potpuno odustaje od simbolizma forme, pogotovu kad je riječ o pirandelistički konotiranu otvorenom djelu.

Zvonimir Mrkonjić