Postfeministička Aurora

Postfeministička Aurora

Tema kojom se Barbara Matijević bavi je pogled te odnos gledatelj — gledani, koji autorica u potpunosti remeti

Nova predstava grupe k.o. premijerno je izvedena u Galeriji SC-a (12, 13. i 14. siječnja), u atipično ranim poslijepodnevnim satima. Predstava se sastoji od dvaju zasebnih sola, koja se nadovezuju i referiraju jedan na drugi. Prvi na redu je vertigo Barbare Matijević, koji se odvija pred rekvizitima iz drugog dijela, dok Željka Sančanin igra svoj BLOOM u diskretnim materijalnim tragovima prvog dijela.

Vertigo Barbare Matijević predstava je izrađena do najsitnijih detalja na koreografskoj, izvođačkoj i intelektualnoj razini. To je cjelovito, sofisticirano, duhovito i provokativno djelo, kojim se Barbara Matijević predstavila kao iznimna autorica i izvođačica. Tema kojom se Barbara Matijević bavi je pogled te odnos gledatelj — gledani, koji autorica u potpunosti remeti.

Jednostavna koreografija sastoji se od slijeda pokreta koji se ponavljaju, s povremenim varijacijama i iskoracima iz slijeda. Izvedba je tek naizgled ravnodušna ili pješačka jer Barbara Matijević s pomnjom i disciplinom izvodi svaki pokret, ulazi u ponavljanja, nestajanja iz prostora, diže prostor laganim dinamičkim uzletima. Tako svaki i najjednostavniji pomak ovdje nudi množinu referencija.

Svakim ponavljanjem izvođačica mijenja frontu izvođenja, ali i smjer vlastita pogleda. Time razbija gledateljsko- izvođački ugovor o smjeru gledatelj — gledani, neprekidno nam nudeći novu mogućnost gledanja i propitujući vlastitu poziciju uokvirena objekta. Usporedno s izvođenjem koreografije Matijevićeva nudi i uvid u ona zazornija područja svoga tijela, ona koja ne pripadaju dobro kontroliranoj javnoj slici o ženskom tijelu. Tako poput bisera iz njezinih usta neprekidno ispadaju mali bombončići, ostavljajući po prostoru trag tamne unutrašnjosti njezina tijela, pri svakom padu diskretno ozvučujući prostor. Unutarnji prostor izvođačica otvara putem glasa, pjevušenjem, kihanjem, a potom i šumom mokrenja, što je i najdramatičniji trag koji ostavlja za sobom. U Vertigu autorica neprekidnim razbijanjem slike — uvođenjem kriva pogleda i nedopuštena uvida, izmiče sigurno tlo sebi kao izvođačici i nama kao gledateljima. Iako suptilna, vrtoglavica je potpuna kako na gledateljskom tako, vjerujem, i na izvođačkom planu.

U ovoj igri pokazivanja i izmicanja, u nuđenju pogledu onoga što ne želimo vidjeti i uskraćivanja onoga što želimo, lik Barbare Matijević djeluje poput suvremene Aurore, koja je shvatila da joj ne trebaju baletne špice, ni tri prosca da održi balans, ni zaglušni Čajkovski. Ona kontrolira sliku i razbija opresivni pogled. No u maniri raskošna postfeminizma, ona ne mora odustati od plesa na sredini scene, djevojačke razigranosti, povremene samoerotike, provokacija.

Završetkom Vertiga, uz puni zvuk diskohimne Disco Inferno, u prostor izlazi Željka Sančanin. BLOOM je prema riječima same autorske ekipe (kao i u Vertigu i ovdje je dramaturg Saša Božić) »koreografska kvazisvečanost. koja upozorava na besprizornost same forme koreografije«. Tako Sančanin ovdje očito nastavlja svoj autorski projekt suprotstavljanja koreografiji, izvođačkom i gledateljskom užitku, ljuštenjem koreografije i izvedbe do same fizičke činjenice. Nabrajanje naizgled nasumce izabranih pokreta izvedeno je potpuno ravnodušno, bez ikakve potrebe za prijenosom, bilo značenja, energije, emocije.

Svojevrstan pomak od dosadašnjeg rada Željke Sančanin vidljiv je u uporabi tijela, kojem je dopušten veći raspon energije, čak demonstracija gimnastičke fleksibilnosti, kao i povremene duhovitosti, te ulazak u kontinuirani, dinamični pokret. No izvođačica se ne predaje tim trenucima, nego ih jednostavno nabraja.

Sukob diskoritma, koji ne dopušta mirovanje, i potpuno ohlađena pokreta zanimljiva je ideja, no struktura i izvedba BLOOM-a doima se amorfnom, nepročišćenom. Potencijal zamisli čini mi se mnogo snažnijim i složenijim nego što je autorica ovom fazom pokazala.

Najzanimljiviji i najsnažniji dio je onaj u kojem izvođačica izlazi iz prostora izvedbe, otkriva noge, i uzima masku kojom se pretvara u rogato, animalno biće, poluvuka ili demona, ukazujući na dionizijsku, panovsku potrebu za tjelesnim prepuštanjem, padom, samoporazom intelekta.

Iva Nerina Sibila