Pomoćni komad

Pomoćni komad

Ma koliko se glumački vrijednim činilo ono što su gledaocima te večeri priuštili Ante Čedo Martinić u ulozi Marka Barića i Bruna Bebić Tudor u ulozi Markove žene Gige, to ipak nije dosezalo glumačku punoću nekih njihovih ranijih uloga

Učestala posezanja hrvatskih kazališta za uprizorenjem Begovićeve dramatizacije epiloga vlastitog romana Giga Barićeva vjerojatno ima višestruke razloge. Početkom tridesetih prošloga stoljeća, kad se djelo pojavilo na jednom, u nas ipak zakašnjelu, refleksu Ibsenova dramskog razračuna s muškarcem zaokupljenim muškim načelom dominacije, a moglo bi se čak kazati i bračnog vlasništva, nad ženom, Begovićeva je drama i na razini progresivnih ideja kao ponuda katarze takvu muškom prakticiranju bračnoga zajedništva svakako imala svoj katarzični učinak. Drama je ustrajavala na temi muškarčeve sumnje u ženinu tjelesnu vjernost — ne domišljajući se pritom da se svi odgovori na te posesivne sumnje nalaze u ženinim osjećajima, onom primarnijem od tijela, onom što upravlja tijelom, u njezinu moranju da bude (ili ne bude) samo njegova. Pa kad muškarac, ne pitajući se za to najbitnije, za ženine osjećaje, nasrne na nju svojom muškom požudom tek pošto pribavi nekakve vanjske dokaze o njezinu ipak neoskvrnutu tijelu, ono više ne može primiti takva muškarca. I njezin pucanj u takva mužjaka čin je afirmacije njezine duhovnosti, oslobođenje njezine ljudskosti, početak preispitivanja odnosa žena — muškarac u građanskoj sredini. Svrha igranja djela bila je očita.

No, tijekom vremena sukob ideja gubio je izvornu zanimljivost. Život i promišljanje življenja, u čijim su pomicanjima, dakako, sudjelovala i takva djela, razloge bračnih katastrofa prebacili su s prvobitne banalne razine u dublje slojeve ljudskog bića. I dramska književnost počela je istraživati unutarnju dinamiku osoba, a ne stereotipe ponašanja, njihove neočekivane susrete sa svojim nejasnoćama i saznanjima iz kojih izbijaju nova nesuglasja, sukobi, međusobne izdaje, otuđenosti, ali vazda u konkretnu kontekstu njihove društvene sredine kao pokretača novih strepnja i agresija. Počela se pisati dramska zamjena za stare idejne jednadžbe.

Ipak, Bez trećega i dalje uporno igraju svi glumački naraštaji. Ali razlozi za to sada su donekle drukčiji. Obično se stavlja na repertoar kad je nužno zaposliti dramsku prvakinju i dramskoga prvaka u sezoni u kojoj za njihovu glumačku vrijednost nema primjerenih uloga. Bez trećega postao je pomoćni komad.

Te primijenjene pozicije djela očigledno je bio svjestan redatelj Goran Golovko. On zato u njegovo uprizorenje i ne zaranja nekakvom iluzionističkom tendencijom. Pomno se čuva stvaranja naturalističkog realiteta. Štoviše, on samoj predstavi daje obilježje igre, upravo ustrajava na njezina kazališnog obilježja tako da ne ustrajava na neprekinutu slijedu radnje. Poslije završetka pojedinih stavaka djela, ili na njihovu vrhuncu, prijelazne dijaloge u sljedeće scene križa, a onda naglim isključenjem dramskih osoba iz događanja vraća ih u njihovu poziciju glumca, iz koje nam oni brzom promjenom svojega tjelesnog položaja i dvaju stolaca (osnovnog scenografskog priloga sama redatelja) pokazuju kako su upravo u službi kazališta, da bi odmah potom zaronili u novu scenu. Tako je predstava zapravo sagrađena od niza glumačkih etida, koje su gledaocima ustrajno naglašavale da je vrlina glume trenutačno u službi iskazivanja sukoba ideja. Bio je to, dakle, intelektualni pristup kazivanju povijesne vrijednosti teksta domišljatoga Gorana Golovka i njegovih dobrih glumaca.

Dakako, sada valja ipak kazati i ovo. Ma koliko se glumački vrijednim činilo ono što su gledaocima te večeri priuštili Ante Čedo Martinić u ulozi Marka Barića i Bruna Bebić Tudor u ulozi Markove žene Gige, to ipak nije dosezalo glumačku punoću nekih njihovih ranijih uloga.

Vlatko Perković