Početak prave zrelosti

Početak prave zrelosti

Holmesovi su Fragmenti pročišćena, jasna i inteligentno postavljena predstava, gdje se na zanimljiv način ispreplelo oblikovanje scene i svjetlo, koreografija te glumačka igra

Irski nobelovac Samuel Beckett prije nekoliko desetljeća možda i jest bio apsurdist, ali naše ga apsurdno (kako realno, tako i kazališno) vrijeme nažalost mirne duše može iščitavati između ostaloga, i kao realista. Potvrda je tomu najnovija predstava u Teatru &TD Kazališni fragmenti I i II nastala prema dvjema kratkim Beckettovim dramama u režiji Robina Holmesa. Dakako, pogrešno bi bilo zaključiti da su redatelj Holmes i dramaturg Pierre Daubigny stilski revolucionirali Becketta: njihovi jednosatni Kazališni fragmenti u prijevodu Ursule Burger Desch potvrdili su Becketta danas i ovdje, ako se takvom frazom smije ukratko ustvrditi kako je na repertoar ITD-a uvrštena predstava koja nas se itekako tiče iz brojnih kazališnih i izvankazališnih razloga.

Prvi kazališni fragment smješten u postkataklizmično vrijeme u likovima slijepca i bogalja, koji bi mogli životno profunkcionirati u simbiozi — govori o nesavršenosti ljudske naravi, koja ne može prihvatiti ili dati potporu bez trgovačke logike. Drugi kazališni fragment izvodi nas iz postkataklizme u naše doba, analizirajući tu istu nesavršenu ljudsku narav pričom o dvoje stručnjaka koji procjenjuju vrijednost tuđega života. Stručnjaci zaduženi za vaganje kvalitete i smisla života svoga suvremenika iznose pro et contra argumente iz suđenikova poslovnog i privatnog životopisa. Oslobođeni scenografskoga dekora, kao i svake natruhe tautologije u likovnome, glumačkom i dramaturškom segmentu, Holmesovi su Fragmenti pročišćena, jasna i inteligentno postavljena predstava, gdje se na zanimljiv način ispreplelo oblikovanje scene i svjetlo Miljenka Bengeza, koreografija Nathanaela Olivija te glumačka igra Natalije Đorđević i Luke Petrušića.

Ipak, Holmesove Fragmente obilježio je i popriličan nesporazum: prvi je dio dramski iščitan kao dominantno filozofski, dok je u drugome fragmentu redatelj težište postavio na geg, na dosjetku. U rezultatu, zanemarivši da istinska kvaliteta humornoga ne smije ići ispod stanovite razine, glumačko je uporište posve izgubio Luka Petrušić, oscilirajući od mučne karikaturalnosti do nedopustive dopadljivosti lika pod svaku cijenu, izazivajući time nelagodu u gledatelja. Za razliku od njega, glumica Natalija Đorđević pokazala je veliku snagu glumačke inteligencije i discipline, kreativnost i potpunu glumačku zrelost, iznimno objedinjenu vještinu i talent, kao i neutaživu potrebu da do savršenstva dovede svoj daleko iznadprosječni umjetnički kapacitet. Glasovne modulacije, istančane geste, potpuno promišljena mimika Natalije Đorđević nenametljivim su načinom otvorile škrinju bogatu talentom, posve spremnu za put prema vrhu.

Dubravka Lampalov