Perjanica hrvatskoga dokumentarca

Igrani film: Rudolf Sremec (Vinkovci, 1909 – Zagreb, 1999)

Perjanica hrvatskoga dokumentarca

I dok su mnogi bavljenje dokumentarnim filmom shvaćali tek kao stubu na putu do igranog filma, dok su neki radili dokumentarce između dvaju igranih filmova, Sremec je, s rejtingom čovjeka koji je mogao doći do igranoga filma, uporno snimao i snimao dokumentarce

Kada se u nas kaže dokumentarni film, jedna od neizbježnih asocijacija, koja se javlja pri spomenu toga filmskog roda, u vremešnijih poznavatelja filma, jest — Rudolf Sremec. Razlog tomu nije samo opće uvjerenje da nijedna buduća povijest hrvatskoga filma ne može prešutjeti najbolje Sremčeve dokumentarne filmove. Razlog nisu ni nagrade koje je Sremec od vremena do vremena dobivao za svoje dokumentarce na međunarodnim i domaćim filmskim festivalima, kao ni to što Sremčevu dokumentarističku aktivnost prati i vrlo plodan publicistički rad, kojim je vrlo često promicao i upozoravao na vrijednosti upravo dokumentarnih filmova i usmjerenja. Sve pobrojano zasigurno je odigralo neku ulogu u stvaranju naše predodžbe o dokumentaristu Rudolfu, no ipak i ponajprije, čini se, korijene gotovo poistovjećivanja jednoga filmskog roda s jednim čovjekom treba tražiti u činjenici da je Sremec radio svoje dokumentarne filmove punih pedeset godina! Radio je gotovo isključivo dokumentarne filmove, naredao ih je više od devedeset! Teško i nabrojati, reklo bi se, kamoli snimiti i dogotoviti. I premda je samo po sebi razumljivo da će tako golem opus biti neujednačene kvalitete, da će unutar tako velikog broja filmova biti i padova i kriza, i najkritičniji poznavatelj Sremčeva rada i našega dokumentarnog filma priznat će Sremcu da je, često i vremenu uprkos, uvijek bio na braniku hrvatskoga dokumentarnog filma.

Sremec se, službeno, počeo baviti filmom neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, najprije kao službenik u propagandnom odjelu Filmskoga poduzeća DFJ, Direkcija za Hrvatsku. Ubrzo postaje dramaturg, a od 1947. režira. I od te 1947, kada je odmah napravio tri dokumentarna filma, pa gotovo sve do njegove smrti, neće proći nijedna godina, a da Rudolf Sremec nije u njoj snimio barem jedan dokumentarni film. Sremčeva filmografija, štoviše, bogatija je godinama koje bilježe i po tri-četiri naslova.

Što sve Sremec nije posnimio kamerom?! Trudbenike raznih vrsta: koraljare i spužvare, željezničare i radnike, poljodjelce, ili, da oprostite, seljake, rudare, brodare… Bilo je tu filmova o folkloru, o melioraciji, o hidroelektranama, o pošumljavanju, o neizbježnom Velesajmu… Otkrivao je Sremec svojom kamerom i egzotične neke naše krajeve. Kornatsko Samotno otočje i Crne vode Kopačkoga rita. Opjevao je u filmovima rodnu Slavoniju kao nijedan hrvatski filmaš. U njegovu je opusu i mnoštvo kulturtregerskih dokumentarističkih zabilježaka i eseja: od filmova o srednjovjekovnoj umjetnosti, o skulptorima i skulpturi, arhitekturi, o enciklopediji, ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, pa sve do nepretenciozna, a neprocjenjiva i jedinoga zapisa o Tinu Ujeviću. Imao je Sremec često kameru u rukama i ma kako često bio vrlo namjenski, da ne kažem tendenciozno, raspoložen prema zbilji koju je bilježio (na kraju, ima tu dosta i zaista namjenskih, propagandnih, naručenih i polunaručenih filmova), nemoguće je ne zadiviti se, ako ničem drugom, a ono količini građe koju ostavlja budućim istraživačima našega doba i našeg prostora.

I tu se sad opet vraćamo samoj prirodi dokumentarca: film bilježi stvarnost, a Sremec se nikada nije libio uloge čovjeka koji će, eto, tek bilježiti stvarnost. I neće možda biti velik ni slavljen umjetnik, skromno će tek bilježiti događaje oko sebe, sačuvat će ih od zaborava, sačuvat će zasigurno i nešto od duha vremena u kojem nastadoše ti filmovi i zbiše se događaji, jer zasigurno istini o vremenu neće odveć naškoditi ni patetično povišen spikerski tekst ni euforična popratna glazba, otkrit ćemo, čak i da autor to nije htio, u nekakvu totalu zamišljeno lice kakva namjernika zbog kojega ćemo vjerodostojno posumnjati u razloge euforije forsiranoga prvog plana. Dokumentarac nikada ne laže.

U povijesti naše kinematografije bilo je razdoblja kada je bavljenje dokumentarnim filmom bilo društveno ugledna pojava, no isto tako, ako ne i češće, u razdobljima koja su znala potrajati i desetak godina, dokumentarni je film bio na margini društvenoga interesa. Ili još gore: bio je na rubu nekakve poluilegalne djelatnosti. Da ne ulazimo sada u razloge svemu tome, ustvrdimo tek: bez obzira na sve mijene odnosa društva prema dokumentarnom filmu, Sremec je ostajao vjeran dokumentarcu, snimao je… I dok su mnogi bavljenje dokumentarnim filmom shvaćali tek kao stubu na putu do igranog filma, dok su neki radili dokumentarce između dvaju igranih filmova, Sremec je, s rejtingom čovjeka koji je mogao doći do igranoga filma, uporno snimao i snimao dokumentarce. I u toj tvrdoglavoj upornosti, u činjenici da se samo po sebi razumije da Sremec radi dokumentarce, prečesto ostaje nezapaženim da je on povremeno bio i anticipator, preteča, naprosto perjanica hrvatskoga dokumentarca.

(nastavlja se)

Zoran Tadić