OŽIVJELI ŽAKNI I KOLUDRICE

OŽIVJELI ŽAKNI I KOLUDRICE

Petar Runje, Školovanje glagoljaša, Ogranak Matice hrvatske Ogulin, 2003.

Knjiga Školovanje glagoljaša fra Petra Runje želi dokumentarnom građom govoriti o velikom udjelu glagoljaških krugova i klera u društvenom, kulturnom i gospodarskom ambijentu feudalne Hrvatske. Prethode joj Prema izvorima (Zagreb, 1990) te O knjigama hrvatskih glagoljaša (Zagreb, 1998). Iako su znanstveni ciljevi toga franjevca trećoredca istraživanje povijesti njegove franjevačke subraće, on rado zalazi u arhive te iznalazi izvornu književnopovijesnu građu, iz koje nastoji kritički odčitati kulturnu i prosvjetiteljsku djelatnost glagoljaških svećenika. Stoga najnovija knjiga slijedi već uhodan metodološki postupak i kritički pristup bogatoj građi srednjovjekovne glagoljaške književne proizvodnje. Smisao je sličan: usmjeriti istraživanja k području srednjovjekovne glagoljaške književnosti te književnopovijesno valorizirati glagoljicu i njezinu zastupljenost u zadarskim crkvama i samostanima te, šire, na zadarskim otocima.

Izvori u kojima je fra Petar iznalazio građu impozantni su. Teško ih je sve nabrojiti. Važniji su izvori i ustanove: Spisi zadarskih bilježnika, Acta croatica Đure Šurmina, Acta Bosnae Euzebija Fermendžina, Codex diplomaticus Tadije Smičiklasa, Povijesni arhiv Zadar, Arhiv samostana sv. Marije u Zadru, Archivio segreto Vaticano, Bibliotheca apostolica Vaticana, Archivio di stato, Rim.

U Predgovoru knjizi recenzent, profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, akademik Stjepan Damjanović, čitatelja blagonaklono upozorava — knjiga nije zabavna i lako čitljiva, »zahtijeva od čitatelja ustrajnost i pažnju«. Brojni podaci, godine, izvori na koje se poziva fra Petar, pred pozornijim čitateljem neće biti opterećujuće informacije. Oživjet će žakni, koludrice, samostanski kler, leprozni siromasi koje su posluživali glagoljaši, francuski hodočasnici koji osamdesetih godina 15. stoljeća prolaze kroz Zadar na putu u Svetu zemlju te slušaju misu na staroslavenskom jeziku, zadarski notari, benediktinke koje čuvaju oporuke u škrinjama, udovice koje ostavljaju nekretnine u znak zahvale. Kao i danas, ljudi su imali različite ukuse u želji nadariti drage osobe ili zahvaliti. Knjiga je najveća vrijednost, oporukom najradije darovan dar. Tako će stanoviti svećenik Šimun Sajković, »beneficiatus in ecclesia Ste Marie presbiterorum seu Sti Simeonis«, oporučno ostaviti tiskani brevijar kleriku Bartolu Viteziću. Osim što su se vrijedni brevijari nasljeđivali, mogli su se i prodavati. Vrijednost, iskazana novcem, zapisana je u oporuci Mateja Giursse, svećenika »de littera sclava«; staroslavenski misal prodati, a od novčane dobiti dati njegovu bratu pedeset libara. No, i mnogo prizemnije, ali zasigurno nužne stvari nasljeđuju i daruju puk i glagoljaši. Subđakon Tomassius dobiva oporukom jedan krevet, svećenik Juraj i njegov đakon Nikola nasljeđuju tuniku »di pano sclavo«. Klerik Matej oporučno daje u nasljeđe dio vinograda na Dugom otoku. Svećenik glagoljaš Jakov oporučno ostavlja dio posjeda gubavcima. Ostavštinu često daruju udovice, roditelji, kako bi glagoljaši molili za njihovu dušu. Jesu li glagoljaši, klerici i njihovi učenici, žakni ili đakoni, siromašni, neobrazovani i zapušteni nasuprot kleru latinske crkve? Svrha ovih arhivskih tekstova nije pokazati trgovačke sposobnosti glagoljaša zadarske biskupije. Želja je neskrivena – glagoljaši su dionici i nasljednici gospodarskog, dakle i financijskog potencijala u feudalnoj Hrvatskoj. Uhodane stereotipe i tumačenja o osrednjem, siromašnom društvenom, ekonomskom i obrazovnom statusu glagoljaša razbio je još sedamdesetih godina 20. stoljeća Eduard Hercigonja u raspravi Društveni i gospodarski okviri hrvatskog glagoljaštva od XII. do polovice XVI. stoljeća. Toga je uvjerenja i knjiga fra Petra Runje, Školovanje glagoljaša.

Strukturirana je unutar nekoliko cjelina: Uvod čitatelju pruža opće povijesne podatke o počecima slavenske pismenosti, kako se to odražava na stanovništvo dalmatinske i primorske Hrvatske potkraj 9. i početkom 10. stoljeća; rasprostranjenost staroslavenskog i latinskog jezika u liturgiji; razvoj notarskih kancelarija tijekom 12. stoljeća u Splitu, Zadru, na otocima Pagu i Rabu, koje svjedoče o živoj praksi pisanja isprava. Tako se i najveći dio istraživačkoga opusa ovoga autora temelji na notarskoj ars scribendi. Središnji dio knjige (Glagoljaši u Zadru krajem XIV. i u XV. stoljeću; Glagoljaši u Zadru polovicom XV. stoljeća; Glagoljaši u Zadru krajem XV. stoljeća) čini ekspertizu o ulozi glagoljaša u književnom, sakralnom i svakodnevnom životu na prostoru Zadra i otoka zadarskog arhipelaga; zastupljenost hrvatskoga jezika u zadarskim samostanima, katedrali, u javnim ispravama, darovnicama. Treća cjelina izdvaja oblike školovanja glagoljaša u katedralnim školama, u samostanima, pri otočkim i gradskim crkvama (Kaptolska škola u Zadru za glagoljaše; Đaci – Žakni – Zagi; Školovanje glagoljaša na otocima). Zaključak još jednom želi istaknuti Zadar kao kulturni centar Dalmacije, djelovanje različitih redovničkih zajednica u Zadru tijekom 15. i 16. stoljeća, useljavanje glagoljaša u Zadar, koje su notari bilježili kao pridošlice »de Lica«, »de Corbavia«, »de Modrussia«.

Srednjovjekovni svjetonazor i srednjovjekovni samostanski kler u hrvatskom feudalnom društvu prezentiran je, između ostaloga, kroz samostanske škole, katedralne škole s profesorima teologije i gramatike, gradske škole u kojima su učitelji poučavali gramatiku, a đaci su ih plaćali. Biskupska sjedišta s kaptolom također se brinu o otvaranju škola. U takvim školama nisu se odgajali i obrazovali samo glagoljaši, budući svećenici. U njima su poučavana djeca uglednih zadarskih građana i plemića. Jedna oporuka iz 1177. posredno svjedoči o takvoj uhodanoj školi. Fra Runje navodi primjer zadarskoga samostana sv. Marije. Siromašna majka oporučno određuje da njezina sina koludrice daju školovati za svećenika. Ako ne bude učio, ostat će doživotno služiti koludrice. U imenovanim se školama glagoljalo, škole su bile otvorene nastavi na hrvatskom jeziku. To je važan podatak, jer Školovanje glagoljaša rješava dvojbe glede pro et contra glagolizmu. Naime, nekadašnje jednoznačno argumentiranje, kako je hrvatska književnost srednjega vijeka glagoljaške matice tek korpus spisa što su ih ispisali »rozzi et poveri« (sirovi i siromašni) svećenici, potpuno je neutemeljena. Pedesetih godina 20. stoljeća povjesničari (posebice J. Lučić ) oštro su se suprotstavili tako neprimjerenoj i neutemeljenoj argumentaciji talijanskoga slavista Artura Cronije. Iako ga fra Runje ne spominje u svojim studijama, on želi baš argumentima (listine, darovnice, statuti, pisma, zakoni) odbaciti uhodane stereotipe iz nekadašnje filologije i historiografije.

Na tragu Vjekoslava Štefanića i Eduarda Hercigonje, fra Runje posebice naglašava bilingvizam glagoljaša. Osim staroslavenskoga i latinskoga, živ je i talijanski. Vidljivo je to iz prakse prepisivanja brevijara, misala, obrednika, kao i iz prijevoda staroslavenskih tekstova na hrvatski. Postupak prijepisa i prevođenja autor objašnjava: »Staroslavenski tekst prepisuje i ukrašava, dočim je onaj koji je prevodio s latinskoga jezika imao mnogo složeniji i zahtjevniji posao da točno shvati, prevede i prenese smisao u normativni jezik hrvatske recenzije staroslavenskoga jezika.« Početkom 15. stoljeća u gradu Zadru te u prigradskim crkvama služili su glagoljaši službu Božju na staroslavenskom jeziku. Redovnice u samostanima na zadarskom području također se služe glagoljicom. Svjedoči o tome glagoljski dopis klarisama samostana sv. Nikole od 25. kolovoza 1461, a upućuje ga Franjo Spirančić, kninski biskup. Fra Runje se poziva na Red i zakon sestara dominikanki iz 1345. Sestre su se u molitvama služile hrvatskim jezikom, a u obredima i sakramentima staroslavenskim, jer su u samostanima službovali svećenici glagoljaši. Latinska književna naobrazba, studium litterarum, njegovala se u odgoju mladih svećenika. Fra Runje poziva se na Katičićevu raspravu Methodii doctrina. Govoreći o školovanju glagoljaša, govorit će i o prisutnosti latinskoga. Benediktinski samostan sv. Krševana sredinom 14. stoljeća liturgiju vrši na latinskom jeziku. No benediktinci su u liturgiji njegovali i staroslavenski jezik. Sv. Krševan imao je i skriptorij. Upozorava na to činjenica da je 1356. Karlo IV zakladom ostavio i mjesto skriptora za glagoljske knjige, s godišnjom plaćom. Stanoviti Ivan napisao je za samostan »legendarium et cantus« na slavenskom jeziku. Naslućuje se da bi to mogao biti benediktinac Ivan »de Boemia«.

Knjiga donosi detaljan popis i opis crkava, a mnogih danas i nema na navedenim adresama. Npr. crkva Sv. Križa izvan zadarskih zidina, koja je imala i eremitorij, u predgrađu Zadra pak Sv. Ivan »eremitarum«. Šteta što fra Runje nije potanko naznačio današnje lokalitete na kojima su nekada bile te brojne crkve i crkvice te bi čitatelju zasigurno, ako poznaje zadarski kraj i sam grad, bilo još dojmljivije lutati prošlošću.

Posebno su zanimljiva, i inovativna glede književnopovijesnih istraživanja, poglavlja u kojima autor podastire ugovore, donatorske spise, oporuke. U rukama glagoljaša, samostana, kapitula, bratovština, župnih crkava, nalaze se voćnjaci, šume, vinogradi, posjedi, kmetovi na glagoljaškim posjedima, te nekretnine u obliku kuća. Količina nekretnina svjedoči o gospodarskoj moći kasnosrednjovjekovnoga glagoljaštva. No glagoljaši su i ugledni bilježnici, kančeliri, pravni povjerenici, što govori i o njihovoj utjecajnosti u društvu. Evo slikovita primjera koji govori o postupku kako je tekla oporuka, tko ju sastavlja, tko prepisuje, a tko čuva. Svećenik Ratko Stanislavić služi početkom 15. stoljeća u crkvi Sv. Spasitelja. Uoči odlaska na hodočašće, prigodom jubilarne 1400, napisao je oporuku svojom rukom »in littera sclava«, te je pohranio u samostan sv. Marije. Redovnica je pak oporuku pred svjedocima pohranila u škrinju za oporuke. Javni je bilježnik tu istu oporuku prepisao »in littera grammaticale«, dok ju je svećenik Butko preveo »in littera sclava peritus«. Rečeni je Ratko raspolagao »imanjem od šest krava, više konja i zemalja, a imao je i vlastitu kuću u Zadru«.

Govoreći o gradskoj notarskoj kancelariji u Zadru tijekom 14. i 15. stoljeća autor je u Izvorima knjige objavio imena i prezimena trideset bilježnika. Oni su obično bili službeni prevoditelji s hrvatskoga jezika na latinski. Autor pretpostavlja da su pisari i prevoditelji članovi kaptola u Zadru, kanonici koji su poznavali sva tri jezika: hrvatski, latinski i talijanski. Izvori za ovu pretpostavku temelje se na statutarnim odredbama Zadra iz 1394, kada je reorganiziran kaptol i Crkva u Zadru, te Illyricum sacrum Daniela Farlattia, objavljen u Veneciji 1775. U različitim poglavljima knjige autor sporadično spominje povijest grada Zadra kako bi čitatelju bio jasniji povijesni kontekst. Nakon četvrtoga križarskog pohoda, 1202, križari su osvojili grad. Nije naodmet reći – na poticaj Mlečana. Razoreni i opljačkani grad pada pod mletačku vlast. Stari Statut grada Zadra, u doba kada je bio samostalna gradska općina, nije sačuvan. No, sačuvane oporuke mornara, trgovaca, svećenika i plemića svjedoče o znatnoj kulturnoj razini stanovnika Zadra.

Iz knjige možemo doznati tko školuje gradsku djecu i svećenike glagoljaše, gdje su podučavani, tko su im bili učitelji. Gradskom učitelju dostojnu plaću priskrbljuje gradska komuna. Tako je bilo na Pagu, u Trogiru, Šibeniku, Zadru. Učiteljevu je plaću podupirao i đak. Te je podatke Runje iščitao baš iz rukopisa oporuka. Svećenici podučavatelji glagoljaša obraćaju im se govornim jezikom puka, dok je normativni jezik liturgije staroslavenski. Knjige namijenjene oltaru nisu se prevodile. Ni latinske ni staroslavenske. Glagoljaška središta zadarskoga okružja sela su Blato (škola i crkva sv. Tome), Račica na Pašmanu (odakle je najvjerojatnije potekao Pašmanski brevijar). U Zadru su odgajani žakni u crkvi sv. Mihovila, u sv. Mariji Velikoj, u samostanu sv. Krševana. Zadarski otoci također su bili rasadište budućih svećenika glagoljaša, u Salima i Luki na Dugom Otoku, na Pašmanu, na Molatu. Oporuke potvrđuju da njihovo školovanje najčešće plaćaju rođaci, svećenici.

Autor skromno pridodaje u Pogovoru: » (...) ovo je više-manje neobrađeno područje, pa se nadam da će i ovakav, nesavršen i nedorađen rad, dobro poslužiti za daljnja istraživanja.« Čitatelji mogu očekivati da iz vrela neobjavljenih podataka, koje sigurno fra Runje nije uspio u ovoj knjizi objaviti, nastane neki novi prilog istraživanju školstva u srednjovjekovnom Zadru.

Dubravka Brezak-Stamać