Obnoviti se ili umrijeti

CRTICA U POVODU PREDSTAVLJANJA TROKNJIŽJA TINA UJEVIĆA, BIBLIOTEKA STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, MATICA HRVATSKA

Obnoviti se ili umrijeti

U predgovoru troknjižju djela Tina Ujevića, Ante Stamać dao je sintezu poetike i estetike, jezika, pjesničkih postava, uporabnih oblika književnosti, prihvaćanja Ujevićeva pjesništva u javnosti, posredništva između autora i njegovih čitatelja, nadindividualnih stilova i povijesnih mijena te mjesta koje Ujević zauzima u povijesti hrvatske književnosti i kulturi

Baviti se Ujevićem i pokušati dati što cjelovitije odgovore na mnoga pitanja koja to čudesno stvaralaštvo pred svoje čitatelje postavlja izazov je i najvećim znanstvenicima i proučavateljima književnosti. Osebujnog izraza i duha, uvelike različit od našeg tradicionalnog, a i većega dijela suvremenoga pjesništva, Ujevićev je opus poticao mnogobrojne književnoznanstvene rasprave koje su iskazivale stanovitu nemoć u načinu poetičkoga vrednovanja prema uobičajenim estetičkim zahtjevima. Višeznačna struktura, obilje simbola obogaćenih mitovima, zamršeni palimpsest zbilje i iluzije, snova i sjećanja, emocija i književnih reminiscencija... te su odlike ovog pisanja teško podlijegale klasifikacijama i krutim sudovima.

Bogatstvo aluzija Ujevićeva obrazovana duha i stalno traganje za apsolutnim koje mu je trajno izmicalo priskrbljivalo je tom stvaralaštvu epitete hermetičnosti, nerazumljivosti i nepristupačnosti. Kudili su ga i zbog »nekritičkog preuzimanja stranih uzora«, spočitavajući niz izravno baštinjenih lektirnih utjecaja, od Baudelairea, Verlainea, Bretona, Dantea, Petrarke pa sve do lirskog parnasa, simbolizma, kubizma, impresionizma, ekspresionizma, dadaizma, nadrealizma... Iz pisma koje je Ujević svojedobno bio uputio Ivi Hergešiću iščitavamo kako je autor bio mišljenja da je odgajanje svakog pisca na određenoj literaturi neizbježno, ali ono ne odriče originalnost i svježinu njegovom novom pisanju:

»Ne pišem ja pod utiskom lektire nego vrlo spontano — s dozom inventivnosti i samostalnosti koju moji kritičari teško pogađaju... ali moje su lektire bile: filozofija, roman, drama, historija, a najmanje poezija i lirika. Dakle, stil i formu krivo je svoditi na Francuze, jer je to kod mene spontano i orginalno, a moje poznavanje literature je svjetsko, te se ne ograničuje na jednu zemlju. Kritičari se veoma varaju kada zaključuju na neke uticaje i modele...«

Današnja je znanost o književnosti nadišla zablude o pukom eklekticizmu. Ujevićevoj se poeziji konačno odalo priznanje posebnosti i izvornosti; ona je bila i ostala ujevićevska.

O Ujeviću je napisana veća literatura. Često su se tekstovi u periodici znatiželjno bavili Tinovom ličnošću i zadovoljavali čitateljsku potrebu za senzacionalizmom. Isticalo se njegovo boemstvo, dekadencija i ignoriranje građanskoga moralnog kodeksa. Znanstveni su tekstovi, isprva, njegovo stvaralaštvo valorizirali s impresionističkog, filozofskog, biografskog, povijesnog, sociološkog i ideološkog aspekta, a ti su pravci proučavanja često isključivali jedni druge te književnoznanstvenu spoznaju ostavljali nepotpunom.

Književna je recepcija (da uporabimo sintagmu akademika Ante Stamaća) »vrgoračkog barda pjesnika« od prvih objavljenih pjesama 1914. pa sve do danas odražavala širok raspon različitih mišljenja, ali i pokazala razvoj filozofske, književne i znanstvene hrvatske misli dvadesetog stoljeća. Postmodernistička je teorija proučavanja dala konačnu viziju: sve bogatstvo Ujevićeva izraza i misli nikada neće dati zaokruženu vlastitu sliku i gotova objašnjenja, uvijek će pozivati na nove i nove interpretacije i u tome leži njegova veličina.

Desetljećima je postojalo nekoliko poteškoća u proučavanju tog opusa. Jedan je od glavnih problema bio taj što Ujević za života nije uspio tiskati ni petinu radova. Time, sve do šezdesetih godina i tiskanja Sabranih djela, nisu bili stvoreni uvjeti za sintetičku i cjelovitu ocjenu njegove poetike. Mnogi su mu rukopisi ostajali neobjavljeni, neki zauvijek i propali.

Sve do pojave Ujevićevih Sabranih djela (koja su izlazila od 1963. do 1967, s uredničkim odborom koji su činili Dragutin Tadijanović, pok. Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelčić), njegova rana poezija nije bila objavljena u posebnoj knjizi, nego je ostajala rasuta po periodičnim publikacijama. Ta je edicija obuhvatila sve književne rodove u kojima se Ujević okušao, bilo da su objavljeni za njegova života, bilo posthumno. Tada su konačno stvorene mogućnosti za književno-povijesne sinteze i globalnu valorizaciju književnog djela Tina Ujevića. Obuhvativši sedamnaest svezaka, ta su djela postala polazištem za temeljite znanstvene i stručne analize, a izvan njih je, pretpostavlja se, ili barem sluti, ostalo još nešto zasad nenavedene građe.

Od sedamdesetih godina do danas objavljeno je mnoštvo vrlo važnih pojedinačnih studija te šest knjiga koje su predstavile različitu filozofsko-znanstvenu aparaturu rasvjetljavanja velike pojave hrvatske književnosti. Napisali su ih: Milan Žeželj, Marko Kovačević, Vlatko Pavletić, Srećko Lipovčan, Dubravko Jelčić i Ante Stamać.

Posljednji je spomenuti priređivač triju novih knjiga Tina Ujevića u Biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti koje su predstavljene 14. prosinca 2006. u prostorijama Matice hrvatske. One obuhvaćaju Izbor pjesama I. i II. te Izabrane prozne sastavke. Akademik je Ante Stamać mladenačku radnju pod naslovom Ujević tiskao davne 1971. u knjižnici Kola istog izdavača, Matice hrvatske. Vraćajući se toj neiscrpnoj temi tijekom duga i plodonosna književnog, sveučilišnog i znanstvenog rada, Stamać se uvijek iznova vraćao razmišljanjima jednom od najvećih hrvatskih književnika i njegovoj općoj kulturnoj vrijednosti. Tako je 2005. u izdanju Matice hrvatske objavio knjigu Obnovljeni Ujević, koja se nadovezala na mladenačku radnju te okupila više novijih studija koje su objavljivane u uglednim publikacijama. U predgovoru troknjižju djelima Tina Ujevića, Ante Stamać je dao sintezu poetike i estetike, jezika, pjesničkih postava, uporabnih oblika književnosti, prihvaćanja Ujevićeva pjesništva u javnosti, posredništva između autora i njegovih čitatelja, nadindividualnih stilova i povijesnih mijena te mjesta koje Ujević zauzima u povijesti hrvatske književnosti i kulturi.

Na kraju, akademik Stamać baštini ujevićansko geslo »Obnoviti se ili umrijeti« te daje cjelovitu bibliografiju Ujevićevih izdanja, popis svih važnijih radova o njemu koji pokazuju razvojnu nit hrvatske znanosti o književnosti i različit raspon stajališta i teza o Ujevićevu stvaralaštvu, put od negacije do afirmacije. Put koji, da bi se pokušao rasvijetliti, zahtijeva uključenje i međusobno prožimanje cjelokupna aparata suvremene književne znanosti. Tekstovni korpus triju knjiga iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti čine autentični Ujevićevi stihovi i proze, a prati ih, radi lakšeg razumijevanja, rječnik i tumač stranih riječi i izraza.

Ljubica Tikvica