Nezaboravan doživljaj

Nezaboravan doživljaj

Metropolis se potvrdio kao savršeni spoj bravurozne režije i vagnerijanske partiture

U petak, 8. prosinca 2006, Slovenska je kinoteka u povodu desete obljetnice u Linhartovoj dvorani Cankarjeva doma organizirala projekciju restaurirane verzije filma Metropolis Fritza Langa uz živu izvedbu moćne partiture Gottfrieda Huppertza. Simfonijskim orkestrom Camerata Labacensis dirigirao je Robert Israel. Taj ugledni skladatelj, dirigent, pijanist i producent, koji danas živi između Los Angelesa i Helsinkija, a dirigirao je na najvećim priredbama, poput dodjele Oscara, napisao je 102 partiture za dugometražne i kratkometražne filmove i u svijetu je priznat kao jedan od najboljih poznavatelja i izvođača glazbe nijemih filmova. Izvorna partitura filma dugo je bila zaboravljena, a film je desetljećima izvođen bez glazbe ili s nakaradnim glazbenim podlogama, pa čak i pop–glazbom. No, tko samo jednom pogleda film s izvornom glazbom (koja je izvođena uživo na berlinskoj premijeri), shvatit će da je Metropolis neraskidivo vezan s tom glazbom, da mu ona daje emocije, ali i napetost, i da ona ovdje nije samo pratnja, nego uspješno zamjenjuje i govor i zvukove. Premda je vizualnošću i prije nadahnjivao mnoge, s restauriranom verzijom (koja novootkrivenim kadrovima i dijalozima produbljuje motivaciju glavnih likova, osobito znanstvenika koji je robotom zapravo oživio svoju izgubljenu ljubav, što dotad nije bilo poznato) Metropolis se pokazao kao još bolje ostvarenje nego što ga se dosad smatralo. Ironijom sudbine upravo je izvorna partitura sa svojim bilješkama postala temelj njegove restauracije, a i cijeli je film podijeljen na glazbeni način, na Preludij, Intermezzo i Furioso. Metropolis se potvrdio kao savršeni spoj futurističke vizualnosti, bravurozne režije i vagnerijanske partiture.

Verziju s glazbom imao sam prilike prvi put vidjet u New Yorku, gdje je film na redovitom repertoaru art–multipleksa, no ljubljanska izvedba sa živom glazbom bila je poseban, nezaboravan doživljaj. Doduše, nedostajalo je tu još koordinacije glazbe i slike, osobito u završnici gdje je brza izmjena scena, no s jednom (!) probom Robert Israel doista je napravio čudo. Nadajmo se da će inicijativa da se koncert održi u Zagrebu, s nekim zagrebačkim simfonijskim orekstrom, naići na plodno tlo i da će i hrvatska publika moći prvi put u cijelosti uživati u tom maestralnom filmskom djelu.

Zlatko Vidačković