Vijenac 336

Glazba, Kolumne

Filmska glazba: Sve džaba, red. Antonio Nuić, sklad. Siniša Krneta, Hrvoje Štefotić

Nenametljivo i djelotvorno

Sklonost tjelesnoj ekspresivnosti očigledna je u glumčevu izrazitu smislu za pokret, najočitijem u portretiranju kreatora parfema, putem kojega prenosi i duševne osobine tumačenoga karaktera

Filmska glazba: Sve džaba, red. Antonio Nuić, sklad. Siniša Krneta, Hrvoje Štefotić

Nenametljivo i djelotvorno

slika

Internetski posjetitelji predviđaju da će film Sve džaba Antonija Nuića doći i proći poput većine hrvatskih filmova, a ipak je zamisao (koliko god razrađena ili nerazrađena bila) vrlo zanimljiva. No nismo tu da ponavljamo već rečeno o filmu – tu smo da progovorimo o njegovoj glazbi, koja se također drži temeljne niti filmske okosnice. Naime, Antonio Nuić shvatio je da će mentalitet običnoga bosanskog naroda najbolje opisati tipično bosanskom glazbom. Riječ je o popularnim narodnjacima. Nuić je dobro ocijenio da će takva glazba najbolje ocrtati Goranovu pasivnost i (privremenu?) besciljnost, njegovu duboku ukorijenjenost u tlo (a kakva bi glazba mogla svirati iz male pokretne gostionice u kojoj se, na opće čuđenje, piće dijeli – džaba?), a usporedno s time i mjesto zbivanja radnje – jer o mjestu s lakoćom saznajemo ne samo iz glumačkih naglasaka (s kojim se neki glumci bore, a nekima on prirodno leži) nego upravo iz glazbe. Taj tip, prizorna glazba, odlično sjeda u priču i, gotovo se nadovezujući na načelo nečujnosti neprizornoga tipa, postaje važan dio filmskog ambijenta. S druge strane, neprizorne je glazbe relativno malo, a skladala su je čak dvojica: Siniša Krneta, kojemu je to tek prvi ozbiljniji filmskoglazbeni rad i iskusni Hrvoje Štefotić, čije se ime rado spominje uz film Mondo Bobo Gorana Rušinovića. Ne znamo koliko je koji imao udjela u stvaranju filmske glazbe, ali jasno je da je njihov pristup minimalistički, ali filmičan. Premda je nenametljivost temeljna vrlina partiture, popratnu glazbu ipak zapažamo u filmskom finalu, gdje je obrat koji filmskom Goranu ipak ostavlja odškrinuta vrata nade zapljusnut suncem i – glazbom. Partitura za Sve džaba zasigurno se neće pamtiti izvan konteksta filma, no kako su kriteriji vrijednosti filmske glazbe drukčiji nego u ostalih umjetnosti, upravo bismo to mogli istaknuti kao njezinu kvalitetu. Glazba je prirodna, nenametljiva i jednostavno se uvlači u radnju predstavljajući Bosnu i pasivno–romantičan lik Gorana na jednostavan, ali djelotvoran način.


Irena Paulus

Vijenac 336

336 - 18. siječnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak