Molotovljev koktel za stvarnosnu prozu

Molotovljev koktel za stvarnosnu prozu

Vlado Bulić, Putovanje u srce hrvatskog sna, Zagreb, AGM, 2006.

Bulić je napravio nekoliko koraka dalje od uobičajenog postmodernističkog autobiografskog podvajanja: njegov dvojnik Denis Lalić nije samo ironična, deformirana, automistifikacijska projekcija elemenata vlastite biografije, on je zapravo projekt, na Lalićevu osobnom, odnosno autorskom statusu Bulić je zaista poradio. Naime, uz zbirku priča Put u srce hrvatskog sna, Bulić je, također u izdanju AGM-a, objavio odmah nakon ove knjige i knjigu tekstova Denisa Lalića, zapravo izbor iz tekstova koje je kao Denis Lalić objavljivao na svom blogu Pušiona. To otvara prostor za samoironičnu igru u kojoj Lalić komentira Bulićevu zbirku pjesama 100 komada, a Bulić u svojoj zbirci ujedno i priča priču o nastanku Lalićeve Pušione i njezinoj popularnosti. Prava novina koju Bulić unosi međutim nije u tome: njegov Denis Lalić kao autor formira se u prostoru bitno drukčijem od već uhodana umnažanja autorskih identiteta/poetika putem pseudonima, on je junak cyberspacea, lik drukčijih komunikacijskih uvjeta. Iako gustinom i kompozicijskom čvrstinom Lalićevi tekstovi odudaraju od dnevničke blog-prakse, oni nastaju u mnogo intenzivnijoj i frekventnijoj izmjeni recepcijskih udaraca (zahvaljujući komentarima koje na njegove tekstove šalju čitatelji), tipičnoj za fenomen bloga.

Ovako aporična postavka autorskog identiteta jednako se očituje i na koncept realnosti, da ne kažem stvarnosnosti, koji je u Bulićevim pričama pošteno uzdrman, odnosno razmrdan. Ako uvodnu priču (Intro) Sperma Borisa Beckera, s obzirom na njezinu zaokruženost, stavimo uz bok ostalim pričama, onda pred sobom imamo zbirku od osam priča u kojima nalazimo raznovrsne postupke multipliciranja realnosti, to jest sukobljavanja različitih stvarnosti.

1. U spomenutoj uvodnoj priči svijet svakodnevice izložen je žestokoj razgradnji; on se troši kao građa za proizvodnju udarnih vijesti i opscenih prizora news- i pornosajtova. Marihuanom, glazbom, alkoholom, pornografskim fotografijama stimulirana imaginacija glavnog junaka koktel je ubojit po svoju okolinu.

2. Koktel jednake snage glavni junak je i iduće priče, Peta kolona. Sastojci koktela su, međutim, ovaj put tradicionalniji; kao domine nižu se traume iz prošlosti: okrutni, kamenjarski odgoj, buling u školi, sudjelovanje u uličnom iživljavanju skupine tinejdžera nad osamljenim starcima, medijsko i stvarno nasilje Domovinskog rata... sve do nogometnog nasilja.

3. U priči Kompleks K otkriva se književna, odnosno umjetnička imaginacija kao mjesto otpora i način kreiranja druge, erotičnije realnosti.

4. Priča 700 na sat razvija tu liniju (Lalić počinje pisati Pušionu), ali uvodi i novog junaka, Dr. Jokea, liječnika koji studentu Laliću otkriva svijet kemostimulativa i sedativa; iz pozadine ove priče puca u nas PTSP.

5. U naslovnoj priči Thompsonovo stihoklepstvo (uz film Sjaj i bijeda u Las Vegasu) daje ključ za orijentaciju po hrvatskoj provinciji; junaci, uz primjerenu dozu štok-kole i trave, zalijeću se, kao u nekoj pustolovnoj videoigrici, u samo srce hrvatskog sna!

6. U karnevalskoj, grotesknoj priči 21. kat osnovni impuls zapletu daje chat konverzacija gdje aktere skriva/otkriva nickname, da bi u stvarnom susretu dalje razvili osnovne okvire svojeg maskiranja pretvarajući ih u nesputani, doslovno krvavi užitak. U ovoj priči Dr. Joke, kao pravi guru, izjavljuje jednu od udarnih rečenica ove zbirke: »It’s all in your fucking head, man!«

7. U priči Pomirba polazište se pripovijedanja obrće: kreće se iz činjeničnog, provincijskog poslijeratnog okružja, Lalić kao novinar radi na novom stajlingu lokalnih moćnika-kriminalaca. Od njih sada nastaju ugledni građani, sve sami poduzetnici i obrtnici, s Gotovinom u stražnjem džepu, dakako.

8. Posljednja priča, 5. kolona, u složenom odnosu s prvom, uvodnom pričom, ponovno slaže eksplozivnog koktel-junaka koji se kao u igrici (spominje se Second life) ubrzano uspinje po levelima moći hrvatske metropole – od paparaca do menadžera! Big Brother-scena, celebrity life, pornoimaginacija, kokain, ali ovaj put u menadžerskoj, PR-obuzdanosti! Laliću sad sve ide od ruke – kao po vazelinu.

Kao što se vidi iz priloženog, pogon svih tih žestokih priča gotovo je bez greške nekakvo biokemijsko gorivo, psiha glavnoga junaka uvijek je intenzivno stimulirana: intermedijski (cyberspace, televizija, radio, glazba, film), kemijski (opijata i sedativa u izobilju), ali i traumatski – neposredna (ratna) prošlost djeluje (da ne spominjemo Thompsonove »gene, gene kamene«!)... Oštrica napada na koncept realnosti međutim nije u bombastičnom glavnom junaku, nego u rasporedu samih pripovjedaka, odnosno u konceptu zbirke. Naime, sve priče osim uvodne iste su kompozicije: sve počinju epilogom koji se čita kao anticipacija onoga što će u priči uslijediti (Bulić se dakako u nekim pričama poigrava s takvim modelom). Taj model čitatelj nakon dvije-tri pročitane priče prenosi na cijelu zbirku, te interpretira Intro (priča Sperma Borisa Beckera) kao epilog cijele storije o Laliću koju nam priče izlažu kronološkim slijedom – kao koban kraj njegova uspona od dalmatinskog provincijalca, preko studentske neimaštine do cyber-novinara. Krajnja priča (5. kolona), međutim, nudi nam drugi mogući kraj ove karijere: beskrupulozan imovinski i socijalni prodor (od paparaca do menadžera!) u srce hrvatske metropole! Uspjeh umjesto pada! I destruktivnost pada s početka i moć uspjeha s kraja vrhune u hardcore-scenama seksa, i one stoje u očiglednu međuodnosu: u destruktivnoj sceni s početka glavni junak stimuliran je opscenim snimkama tijela i glasa svoje partnerice, koje istovremeno gleda dok vodi ljubav s njom – to ga dovodi u ekstazu u kojoj postaje smrtonosno sadističan. U sceni moćna samopotvrđivanja s kraja glavni se junak stimulira prateći svoje pokrete i pokrete partnerice u zrcalu, glavni je junak pornofilma u kojem on svime upravlja. Kraj i početak knjige, kao i na mikrorazini kraj i početak priče, dovode se, dakle, neprestano u pitanje. Bulić time tematizira, na posredan način, pitanje početka/kraja pripovijedanja/čitanja, kao i pitanje proizvodnje realnosti.

Neven Ušumović