Kreljina desetljeća

»Hrvatski filmski ljetopis«, gl. ur. Bruno Kragić, god. 12, br. 48, Hrvatski filmski savez, Zagreb, prosinac 2006.

Od sljedećega će broja »Hrvatski filmski ljetopis« biti tinejdžer. Dvanaest je godina u njegovu društvu iza nas, a kao posljednje u nizu dječjih brojeva ponuđeno nam je 48. izdanje. Naslovnica na kojoj glavnu ulogu ima kamera Petra Krelje govori nam sve – najuporniji hrvatski dokumentarist prvo je ime broja. Više od trećine stranica posvećeno je tom iznimnom filmašu, publicistu i kritičaru, ali time nije uskraćen prostor ni drugim, u dobroj mjeri već čvrsto definiranim, tematskim prinosima. Ipak, krenimo redom.

Malotko može reći da nije čuo za Petra Krelju. Kako nam »Ljetopis« posredovanjem Jurja Kukoča otkriva, filmografija toga redatelja seže još u 1969. godinu. Bibliografija još i dalje, u 1960. Nebrojeni filmovi i nekoliko puta više članaka otkrivaju kako je riječ o iznimno vrijednu, predanu čovjeku, a za uvid u njegova razmišljanja i prisjećanja u iscrpnu i zanimljivu intervjuu pobrinuli su se podjednako ispitivači Diana Nenadić i Hrvoje Turković koliko i sam Krelja. Završne poteze na portret Petra Krelje dali su Nikica Gilić, Diana Nenadić i Bogdan Kalafatović osvrtima na njegovo filmsko stvaralaštvo i uistinu samo jedna činjenica stoji na putu tvrdnje kako je umjesto portreta Petar Krelja dobio vlastitu rentgensku snimku – činjenica koja to osujećuje njegov je nepopustljiv stvaralački entuzijazam kao jamstvo novih tekstova i novih filmova.

U nastavku »Ljetopis« donosi čak sedam ogleda. Nove stranice Luchino Visconti dobio je od svoga starog znanca, glavnog urednika »Ljetopisa« Brune Kragića. Filmski programi na repertoar su uvrstili velikoga Talijana, nostalgiju i melankoliju njegovih filmova, pojašnjava nam Kragić. Kino Tuškanac i njegovi Programi zaslužni su za još jedan ogled: onaj Krešimira Košutića o ciklusu indijskoga filma s početka listopada. Ipak, oglede nisu potaknuli samo ciklusi u domaćim kinodvoranama, nego i pojedini filmski naslovi, ali i fenomeni. Tako se Marijan Krivak pozabavio Kenom Loachem i njegovim opusom, ali i redateljskim razvojem, a Mima Simić jednim od najskupljih europskih filmova svih vremena, Tykwerovim Parfemom. Autoricu pak ne zanimaju igre eura i dolara, nego sadržajna i implikacijska blaga književnoga predloška, ali još i više filmske adaptacije. Točke na koje se Mima Simić posebno usredotočuje jesu problematika autonomije umjetnosti i, očekivano, odnos muškaraca i žena ili, bolje, društveno–povijesna Tykwerova stereotipnost.

Ekranizacije su zaokupile i Joška Žanića. Filmovi L. A. povjerljivo i Crna dalija nastali su na osnovi dijelova tetralogije popularnoga pisca Jamesa Ellroya. Dva redatelja (Hanson i De Palma), dva filma i dva za Žanića u dobroj mjeri različita filma. Igor Bezinović je pak kroz svoje analitičke mišiće propustio samo jednog autora i samo jedan film. Kako je riječ o Michaelu Hanekeu i filmu Skriveno, to uopće ne čudi. U zanimljivu ogledu saznajemo koje je metode i nekonvencionalne trikove primijenio Haneke za gradnju gledateljeve podvojenosti između znatiželje i neugode. Središnje mjesto na polici ogleda zauzeo je ipak Dejan D. Marković svojim na trenutke kaotičnim, ali u konačnici ipak informativnim uvidom u razvoj američkog nezavisnoga filma. Tko su pravi nezavisnjaci i postoje li danas takvi uopće? Marković nudi prilično uvjerljive odgovore.

Uobičajeno, »Ljetopis« je zaključen izvještajima s filmskih festivala i pregledom filmskoga repertoara. Diana Nenadić i ovdje je dala prinos. Ništa čudno, jer je bila i članica žirija festivala 25 FPS, pa joj se tako pružila prilika da vidi iznutra kako funkcionira dobro uređen i smislen festival. Goran Kovač i Josip Grozdanić podijelili su zalogaje (dokumentarni i igrani) Zagrebačkog filmskog festivala, a Dejan Kosanović izvještava sa 25. dana nijemog filma (Pordenone i Sacile, Italija). Izvještava, ali i daje poneku packu – autor zapaža kako se hrvatski filmovi na tom festivalu ne pojavljuju; dakle: i ne prijavljuju.

Hrvoje Pukšec