KAKO HOĆETE ili KAKO NEĆETE

KAKO HOĆETE ili KAKO NEĆETE

Na razini izvedbe sama djela redatelj Tomislav Pavković uspio je postići živ i izmjeničan ritam, unaprijediti autoričin angažman, a uz pomoć scenografa Ozrena Bakotića i dovinuti se do povezana tijeka dramske radnje na mnoštvu različitih lokacija

Naglasimo odmah da bismo izbjegli nepriličnu zamjenu teza / sadržaja ovog teksta u ideološke svrhe, ove ili one. Njegovo je polazište parafraza staroga i dalekosežnog naputka: Svijetu – svjetovno, kazalištu – kazališno! Pogledajmo ponajprije što nam na razini svjetovnih interesa konotira dramokomedija (nazovimo je tako) Kad se mi mrtvi pokoljemo Nine Mitrović, odnosno što pretpostavljaju dva suprotna poimanja smisla izbora toga djela u repertoar nacionalne kazališne kuće. Poslije toga će nam, valjati razmotriti i samu kazališnu vrijednost komada, odnosno naboj redatelja Tomislava Pavkovića kojim je pokrenuo ansambl Drame HNK Split u iskazivanju autoričina (i kazališnog?) angažmana.

Na razini spomenutih svjetovnih konotacija, dakle sama sadržaja kao izvanumjetničke kategorije, očigledno je da komad nudi dva sloja kazivanja. U prvom sloju, tj. u epizodama iz života osoba u njihovu stvarnom životu na Zemlji, autorica nam iskazuje nešto zajedničko svim osobama komada koje su živjele u bivšoj zajedničkoj državi. One su mahom, osim dvije djelomične iznimke, koje se ipak utapaju u dojmu opće kloake, potencijalni i stvarni lopovi, ubojice, karijeristi, kukavice, trgovci ljudskim sudbinama. Rat, pa i poraće, tek je alibi za to da bi njihova želja za isukanim nožem, za klanjem, krađom, trpanjem tuđeg u vlastite džepove, prisvajanjem parkinga, korištenjem neplaćenim radom drugih, stjecanjem generalskog čina i bogatstva otmicom, pa čak i ubojstvo vlastitog vojnika (jer mrtvi ne govore), obnašanjem visoka položaja i u miru usprkos pučkoškolskom obrazovanju, nasuprot do krajnosti poniženu intelektualcu koji obavlja služinske poslove za nitkove — dosegnula do prostora nužnog legaliteta. A kao posljedica toga, očaj malenih, poniženih, osramoćenih bijedom, zlostavljanjem, izdajom najbližih, njihov samoubilački bijeg iz života...

Drugi sloj komada odvija se u podzemlju. Riječ je o iluziji življenja kao odraza zemaljskih navika, ali sada s mudrijom spoznajom (Smrti) o apsurdnosti te zemaljske rutine, nacionalnih razlika osoba, njihove komične promjene jata u dugo ili kratko e, je i ije, ubilačkih napetosti, besmisla rata, iskonske mržnje, počasnih plotuna, ritualnih pogreba, političkih tirada i nacionalističkih opsesija. To je zajedništvo Smrti u kojem svi međusobno pomireni vezu Kozaračko kolo, a u samoj završnici osviješteni višim planetarnim ciljevima cinično, svi zajedno, u živoj slici i uz instrumentalnu pratnju, kao na svečanoj akademiji u Lisinskom, pjevaju: » Lijepa naša domovino / o junačka zemljo mila…«, a onda se to znano zvukovlje vještinom majstora tona pretače u Beethovenovu Devetu, u odu neprijepornom ljudskom zajedništvu. I gotovo. Sve je rečeno. Od strane djela, kazališta i predstave.

Dakako, to je tendencija djela i kazališnog čina. Davanje svijetu — svjetovnog, naputaka za život. No, sada slijedi i pitanje. Može li se ta trenutačno funkcionalna ideja (kako bi to kazali sociolozi) zaista nametnuti kao istina života, povijesti, porušenih domova, ubojstava, osvajačkih opsada...?

Odgovor je jasan. Jednima: Može — ako hoćete. Drugima: Ne može — ako nećete. Toliko o funkcionalnosti te ideje za koju se zainteresiralo nacionalno kazalište.A toliko i o prvom dijelu one parafraze: svijetu – svjetovno!

Pogledajmo sada kako stoji s njezinim drugim dijelom: kazalištu – kazališno! Prije svega valja kazati da je Nina Mitrović napisala dobro strukturiran komad. Ne mislim pritom na samu tendenciju, koja će neke privoditi na svoje, a druge vrijeđati u svome. Autorica je uspjela zametnuti nekakav dogovor s čitateljem / gledateljem prema kojem mu je bilo moguće prihvatiti realitet zbivanja nakon smrti, a onda iz te pozicije istine zaći u katastrofične epizode svakoga pojedinog lica, koje rezultiraju njegovom smrću. Pritom se često koristila dijalektalnim idiomom (jer likovi su iz različitih područja nekadašnje Jugoslavije), odnosno njegove komedijske konzekvencije. Tako je stvarala sočan dijalog koji je rezultirao životnom uvjerljivošću scena. Na razini, pak, izvedbe sama djela redatelj Tomislav Pavković uspio je postići živ i izmjeničan ritam, unaprijediti autoričin angažman, a uz pomoć scenografa Ozrena Bakotića i dovinuti se do povezana tijeka dramske radnje na mnoštvu različitih lokacija. Posebno zanimljive i tipične karaktere, izdanke svoje regionalne sredine i društvenog položaja, osobito su uspješno ostvarili Josip Zovko kao Fazo, izbjeglica Musliman, Snježana Sinovčić Šiškov kao njegova žena, Muslimanka, Aleksandar Cvjetković kao general Tuba, Hrvat, Nenad Srdelić kao Stevo, Srbin, Dijana Vidušin kao žrtva vlastite obitelji, Jasna Bilušić kao izbjeglica...

Sve u svemu, vrlo dobra izvedba, čiji je umjetnički izraz (zanemarujući u mnogoljudnom ansamblu mjestimična nesuglasja priučenih glumaca s uzornim profesionalcima) valjalo pohvaliti, ali isto tako, ne odolijevajući i osobnoj recepciji djela i angažmana predstave, iskazati upitnost tendenciji toga kazališnog čina zasnovanoj na selektivnom izboru životnih podataka.

Vlatko Perković