IZVEDBENA SAMOZATAJNOST

IZVEDBENA SAMOZATAJNOST

Glodić brojne skladbe albuma prezentira nenametljivo, želeći donekle neutralnim tonom naglasiti stilske i strukturne osobitosti dvojice skladatelja

Pijanist Veljko Glodić istaknuo se nedavno kao prevoditelj važna izvora za izvedbenu praksu 18. stoljeća, priručnika Bachova sina Carla Philippa Emanuela Bacha pod naslovom Ogled o pravoj umjetnosti sviranja klavira, te je gotovo kao posljedica uslijedilo izdavanje nosača zvuka u kojima oprimjeruje stečeno umijeće. Teško bi koje skladbe za to bile pogodnije od Glodićeva inteligentna izbora iz opusa Johanna Sebastiana i C. Ph. Emanuela, koji je, poput same Glodićeve pijanističke osobe, znalački i edukativan te ne pokušava očarati izvanjskim efektima.

Početna mladenačka Toccata u d-molu BWV 913 Johanna Sebastiana Bacha zanimljiva je prije svega po kompendiju slobodnofantazijskoga i kontrapunktskoga umijeća, pokazujući nam razmjere skladateljeva talenta na počecima karijere. Dvije koncizne fuge na kratke, jezgrovite teme skladbu čine srodnom istoimenom uvodnom stavku Partite br. 6 u e-molu BWV 830, ali i njezinu posljednjem stavku, također fugalnom Gigue, dok se strastveno preludiranje Bacha oca pokazuje zanimljivom pretečom stilski oprečnim fantazijama C. Ph. E. Bacha, kao i patetičnom prvom stavku virtenberške Sonate u a-molu W 49/1. Savršen omjer strukturne i estetičke zaokruženosti i pedagoške svrhovitosti u spomenutoj Toccati, ali i Partiti, koja je za razliku od većine majstorova opusa za instrumente s tipkama tiskana u prvom svesku Clavierübunga, zamijenio je Emanuel Bach iskazima svoje osobnosti u tzv. osjećajnom stilu, premda su tim tumačenjima pridonijeli i mitovi o lošem tretmanu tog od oca svojevremeno slavnijega skladatelja na berlinskome dvoru Friedricha II. Njegova Sonata u E-duru W 62/5 tek pokojom galantnom gestom i perolakom fakturom s formalnim okosnicama sonatnog oblika (posebno u trećem stavku) ipak strukturno zaostaje za bilo čim u očevu opusu te njezin nastup na CD-u odjekuje tek kao stilski kontrast. Srećom, Fantazije u B-duru i C-duru te Rondo u d-molu u nastavku djeluju mnogo iskričavije, a spomenuta sonata s pomalo nekonvencionalnim minijaturnim srednjim stavkom, posvećena vojvodi od Württenberga, pravi je vrhunac skladateljeve nove jednostavnosti. Glodić brojne skladbe albuma prezentira nenametljivo, želeći donekle neutralnim tonom naglasiti stilske i strukturne osobitosti dvojice skladatelja, no treba priznati da mu nedostaje smjelosti i izvornosti, koja je, uz visok stupanj glazbenoga razumijevanja koji Glodić nedvojbeno posjeduje, prijeko potrebna izvedbama skladbi kako Sebastiana (ako ništa drugo, zbog goleme inozemne, a i domaće konkurencije), tako i Emanuela Bacha. Precizno iscrtanim polifonim tkivima i senzitivnom Sarabande oca, te fantazijskim i sonatnim ushitima sina u Glodićevu posredovanju ipak nedostaje energičnosti. Hrvatski se pijanist najuspješnije predstavio Preludijem u A-duru iz II. sveska Dobro ugođena klavira, umjerenim stavcima Partite u e-molu te spomenutim Andante Sonate u a-molu C. Ph. E. Bacha. Ipak, za pohvalu je izvedbena samozatajnost koja se povlači pred dvojicom skladateljskih genija, a osobito nastojanja za praktičnom primjenom izvedbenih savjeta iz Ogleda, ponajprije putem ornamenata u ponovljenim odsjecima baroknih dvodijelnih formi.

Ivan Ćurković