Između trika i trilera

Između trika i trilera

Nolanovi su uspjeli odmaknuti film od suha niza predstava, oplemeniti ga karakternim i intimističkim nijansama, a gledateljima spremnim na odgonetanje ponešto i natuknuti

Mađioničarski trik nestajanja, kazuje nam glas nevidljiva pripovjedača, sastoji se od tri čina: u prvom – zavjetu, pokazuje se običan predmet, u drugom – preokretu, taj predmet nestaje, a u trećem – prestižu valja ga vratiti natrag, na pozornicu, i zapanjiti publiku. To je ono što vještom iluzionistu donosi prestiž.

Tako je to bilo nekad, kada je Georges Méličs, pionir celuloidne iluzije, koja će obilježiti dvadeseto stoljeće i potisnuti mađioničare, još bio nepoznat laborant, da bi ga stotinu godina poslije zamijenili CGI-čarobnjaci iz računalnih softvera. Za razliku od tih modernih, stari su iluzionisti punili kazališta trikovima uživo, neizvjesnošću i jezom, jer objekti prestiža nisu bili samo umjetni buketi, zečevi ili ptice iz klobuka, nego i živi ljudi, a za njih se baš i ne može reći, kako eksplicira spomenuti pripovjedač (glasom Michaela Cainea), da su posve obični predmeti. Barem to nisu u romanu Christophera Priesta, čijim tragom braća Christopher (redatelj) i Jonathan Nolan (scenarist), u Prestižu evociraju viktorijanski London i život oko iluzionističkih pozornica potkraj 19. stoljeća. Jer, nakon kobna ishoda trika na zajedničkom početku karijere, u kojoj beskrupulozni Borden (Christian Bale) hotimice skrivi smrt običnoga predmeta – žene svojega suradnika Angiera (Hugh Jackman), dvojica mađioničarskih pripravnika počinju stavljati u šešir vlastita tijela, a u trikove ulagati osvetničke emocije. Te dvije investicije, uz apokrifne Angierove izlete Nikoli Tesli (David Bowie), u potrazi za magičnim strojem za teleportiranje, te scenarističku rekonstrukciju londonskih pozornica s kraja devetnaestog stoljeća, drže vodu kostimiranog spektakla braće Nolan s neskrivenom ambicijom da i sam na kraju zaživi kao mađioničarska predstava, ili još bolje – kao iluzionistička sapunica. A da bi se eventualno približili tom dvostrukom pogotku – mađioničarskom trileru, Nolanovi, kao majstori narativne engimatike (Memento, Insomnia), izokreću slijed događaja. Iz drugog čina filmske predstave, u kojem Borden očekuje smrtnu kaznu vješanjem, flashbackovima se vraćaju u prvi kako bi pozamašnom središnjicom pripremili završnicu trilera, njegov prestiž. Priprema je duga, epizodična i prati višegodišnja uzajamna nadmudrivanja i spletkarenja rivala, kroz koja će se pokazati da osim različitih karaktera, njeguju i oprečne iluzionističke filozofije. Dok se tehnici trika nevješt Angier uzda u pomoć znanosti i privlačnost spektakla, neugledni performer Borden vjeruje da je pravi iluzionist onaj koji uspijeva varati i izvan pozornice, živeći iluziju i u privatnom životu. Postavivši tako likove, scenarij opravdava zalaženje iza kulisa predstave, u privatni prostor mađioničara, gdje zagonetku trilera podgrijavaju i dvije žene. Bordenova naivna supruga i Angierova prevrtljiva asistentica (Scarlett Johanson), uz mudroga majstora ceremonije Cuttera / Michaela Cainea te prestiliziranoga Bowieja / Tesle, kao svojevrsnih jezičaca na vagi Angierovih ambicija i opsesija, Nolanovima će pomoći da odmaknu film od suha niza predstava, oplemene ga karakternim i intimističkim nijansama, a gledateljima spremnim na odgonetanje ponešto i natuknu.

No, kada Borden i Angier konačno završe svoj dvoboj, uz sugestiju ex machina kako je jedan od njih, onaj prestižni, doista živio svoj iluzionizam izvan pozornice, još napeti od iščekivanja možemo početi i sumnjati u sve što smo vidjeli ili prebirati po viđenom. Upravo zbog onoga što nismo vidjeli, a pripada domeni običnih predmeta i životu izvan iluzionističke pozornice.

Diana Nenadić