Izjave s margina

Amerikanci, Remek-djela američke fotografije od 1940. do danas, Kunsthalle Wien, 3. studenoga 2006 – 4. veljače 2007.

Izjave s margina

Trinaestero fotografa odabranih ovom prigodom nije moguće dovesti u vezu s glasovitom izložbom Family of Man iz pedesetih godina. Njihova je zadaća, prema riječima kustosa, ponajprije »dijagnostičkog karaktera«, sa svrhom »otvaranja rana američkog društva i ispisivanja njezine mentalne revolucije«

Mjesec fotografije u Beču pravi je praznik za sve ljubitelje ovoga medija, koji je bečka Kunsthalle začinila posebnim događajem — izložbom Amerikanci. Naslov upućuje na legendarno istoimeno izdanje Roberta Franka nastalo sredinom pedesetih godina, kada je taj znameniti švicarski fotograf proputovao Ameriku u rabljenom automobilu što mu ga je ustupila Peggy Guggenheim. Izložba koju su priredili kustos Peter Weiermair i djelatnici Kunsthalle nastoji pokazati krize i promjene identiteta koje su od četrdesetih godina pa sve do danas prisutne na tom golemom teritoriju. Trinaestero fotografa odabranih ovom prigodom nije moguće dovesti u vezu s glasovitom izložbom Family of Man iz pedesetih godina. Njihova je zadaća, prema riječima kustosa, ponajprije »dijagnostičkog karaktera«, sa svrhom »otvaranja rana američkog društva i ispisivanja njezine mentalne revolucije.«

Izložba započinje njujorškim scenama Helen Levitt snimljenima četrdesetih godina. Crno-bijele fotografije izrazito guste, zasićene atmosfere dokumenti su osobitoga vremena, kojima je autorica pokazala kako estetski diskurs pronalazi u samoj zbilji, bez primjene drugih postupaka. Za njima slijede snimci Roberta Franka koji reprezentiraju subjektivno otkrivanje kontinenta bez predrasuda, njegovu očaranost beskrajnim prostranstvima zemlje, koju je nastojao otkriti u što raznovrsnijim slojevima. Osobito osjetljiv za prizore s osamljenim likovima, odnosno one poput prazne benzinske crpke s natpisom »Save«, koji se može razumjeti na razne načine, Frank je snimao brzo, reagirajući trenutno na situacije u kojima se mnogi drugi nisu odvažili fotografirati. Po njegovu osobnom priznanju, crno i bijelo boje su fotografije, simboli nade i očaja kojima je čovječanstvo u cjelini podvrgnuto.

Lee Friedlander započeo je surađivati s Helen Levitt i Frankom nakon što se preselio u New York. Njegovo zanimanje primarno je usredotočeno na materijal, odnosno odraze ljudskog postojanja posredovane u stvarni svijet uz pomoć tehnologije. Osobito su impresivne fotografije televizijskih ekrana u cijelosti ispunjenih ljudskim licima, fotografije u izlozima kao i niz formalnih elemenata kojima je gradio prizore vizualno onečišćene detaljima potrošačkog karaktera. Bruce Davidson također se, poput Friedlandera, javlja šezdesetih godina, snimajući geto, koji je smatrao pravim domom. U okolišu ljudske bijede, nezamisliva siromaštva i otuđenosti pronašao je i vjerno dočarao trenutke topline i komunikacije. Za njega je pojam doma ostao povezan sa snimcima starca koji se brinuo o malenoj travnatoj površini zaostaloj među betonom, kao i s prizorima djece na prozorima prekrivenima žicom za peradarske kaveze.

Rođen kao petnaesto dijete u obitelji, Gordon Parks svakom je snimljenom fotografijom nastojao pokazati kako je u svijetu u kojem se kretao pronalazio i sreću i nevolju, pričajući jedinstvenim likovnim rječnikom o tami (i ponekom svjetlu) rasnih nepravdi i segregacije. Četrdesetih godina snimio je jedinstvene snimke harlemskih bandi, osobito jednog od vođa — Reda Jacksona, na temelju čega je dobio prvi profesionalni fotografski angažman.

Fotografije Diane Arbus prikazi su svojevrsnih otpadnika konformističke srednje klase Amerikanaca, nudista, mentalno retardiranih, transvestita, nastalih na temelju njezina uvjerenja kako te ljude nitko nikada ne bi vidio da ih ona nije — snimila. Istražujući mjesta i situacije na kojima nikad dotad nije bila, Diane Arbus bila je pomna, nesmiljena promatračica, posvećena razlikama između pojavnosti i identiteta, zastrašujuće očišćenog prikaza, koja i danas utječe na brojne fotografe širom svijeta.

Poslijeratni naraštaj autora zastupaju Burk Uzzle sa slikovitim snimcima legendarnoga Woodstocka, Peter Hujar s gotovo savršenim odrazima tijela kojima je dokumentirao pripadnike njujorške gay-scene, kao i nezaobilazni Richard Avedon, čiji crno-bijeli minimalistički portreti svjedoče o esenciji prikazanog lika, bez obzira bila riječ o nekoj popularnoj osobi ili posve nepoznatoj.

Dnevničke fotografije Larryja Clarka posvećene maloljetničkoj spolnosti i ovisništvu, Rosalind Solomon, koja nastavlja tradiciju američke ulične fotografije, samouka fotografa i skejtera Eda Templetona u potpunosti posvećena skejterskoj subkulturi i Ryana McGinleya koji snima hedonizmu naklonjene pripadnike mladih naraštaja sklonih promiskuitetu i zabavi, zaokružuju sliku o povijesti američke fotografije od 1940. do danas — nizu autorskih fotografskih izjava (statementa) o životu na egzistencijalnim marginama, čije osobine intrigiraju umjetnike svih naraštaja.

Sandra Križić Roban