I to je to?

I to je to?

Dražen Ilinčić, Berlinski ručnik, Profil, Zagreb, 2006.

Tresli se guzovi, rodilo se niš’! Tako bismo mogli sročiti ocjenu romana Dražena Ilinčića pod naslovom Berlinski ručnik u nakladi zagrebačke izdavačke kuće kada bi novinski urednici diktirali da književne kritike više ne budu dulje (ni zamornije) od SMS-poruka. A parafraziranje narodne izreke Tresla se brda, rodio se miš u životu hrvatskih književnih noviteta često je primjenjivo s obzirom na nerazmjer pretjeranosti marketinškog i medijskog kokodakanja kada se snese nova knjiga od koje se naša domaća bibliofilska obitelj baš i ne nahrani. Siti jesmo, ali u kontekstu hrvatske književne produkcije to je, dakako, posve negativno stanje!

I objavljivanju Ilinčićeve knjige prethodila je bučna marketinška i medijska predigra, temeljena na nekoliko senzacionalističkih činjenica našega društvenog života (koje bi bilo, je li, sramotno ne znati jer upućenost u estradu danas nam je kriterij opće kulture), pa su se tako i kao kriterij kakvoće Berlinskog ručnika nastojali podmetnuti autorova televizijska proslavljenost simpatičnim nastupima u emisiji Pola ure kulture, ljudska hrabrost s obzirom na njegov javni coming out i deklariranje seksualne orijentacije te naposljetku autorova tematika budući da je u Berlinskom ručniku dominantno riječ o pikantnoj i eksplicitnoj homoseksualnoj erotici. A nije zanemarivo što se i voajeristički dio čitateljske publike mamilo sugestijama o autobiografskom karakteru romana. Drugim riječima, te povremene evolucije senzibiliziranja našega društva za toleriranje Drugih i Drukčijih, koje pomodno nazivamo građenjem kulture političke korektnosti u domaćoj književnosti, ma koliko bilo uzora u povijesti inozemne beletrističke klasike, gotovo nikad nisu bile revolucije, nego mlako pisanje o tabuima koje bi bilo posve nečujno (jer nam je književnost u medijskom, birtijskom i uličnom ratu polarizirana nam društva posve rubna fronta) da nije agresivnosti medija koji ponekad moraju potpaliti vatru naprosto zato što samo požari, razumljivo, prodaju novine (prisjetimo li se one kratkotrajne rasprave o mizoginosti FAK-a).

Štoviše, u ovom slučaju sve je to na višoj potenciji jer sex sells, premda homoseksualne sudbine u Hrvata sadrže mnogo dublje traume, a homofobija naših balkanskih frajera treba daleko više prosvjetljenja nego što nam Ilinčićev roman nudi. Prvi pravi hrvatski gay roman, kako se naziva (s velikom izvjesnošću da ta ocjena po pukoj inerciji preraste u spomen-ploču na stranici od nekih budućih povijesti hrvatske književnosti) može biti samo formalno prvi i pravi po kriteriju kronološkoga slijeda te odvažnije posvećenosti homoseksualnoj tematici, ali ne i prvi pravi roman koji će u javnosti utjecati na pomirbu homoseksualnih i heteroseksualnih. Hoće li presudno utjecati na emancipaciju homoseksualne književnosti na hrvatskoj knjižnoj sceni, vidjet ćemo (i bilo bi dobrodošlo), ali kao što se zaboravlja na jednu seksualno liberalnu (i svojedobno podjednako senzacionalnu s obzirom na kulturni kontekst) Suzanu Rog Zvonimira Majdaka, tako će se, bojim se, vrlo, vrlo brzo zaboraviti i na Berlinski ručnik.

Sudbina te knjige vrlo je predvidljiva: živjet će kao znakovit dar koji će prijatelj uručivati prijatelju, a zahtjevnijem čitatelju lišenu predrasuda (osim o estetici književnoga stvaralaštva) preostat će ustvrditi kako Ilinčić piše pitko i šarmantno podjednakom kvalitetom kojom govori u kameru Pola ure kulture, ali mu pripovjedački kapacitet ipak ne premašuje duljinu televizijske minutaže (inače, pogubno utjecajnu na deformiranje misaonog procesa, komunikacije i percepcije), pa tako intenzitet nadoknađuje šarmom. Ukratko, istina je da bi Ilinčićev roman bio daleko važniji i javnosti šokantniji kao ekranizacija jer, ponavljamo, književnost je posve marginalna fronta za društvenu problematiku kojoj ovaj roman (ne) pridonosi. Na 84. stranici Berlinskog ručnika jedan od mnogobrojnih partnera glavnog junaka nakon seksualne seanse postavlja pitanje koje bismo mogli postaviti i mi, čitatelji, nakon što smo zaklopili knjigu.

»‘I to je to’, pitao je razočarano, jer valjda se nadao duljoj i složenijoj igri«, piše Ilinčić.

Dakle, ako ćemo se šaliti na vlastiti račun, možemo zaključiti: Ilinčić nam je dooobro uvalio knjigu, a poslije čitanja nema kajanja. Nego samo to, kako piše Ilinčić, to nešto od osjećaja razočaranosti i neostvarenih nadanja koji se u teoriji književnosti nazivaju obzorom očekivanja.

Ilinčić kvalitetom pisma nameće taj obzor očekivanja, ako se i ne osvrćemo na očekivanja koja nam nameću mediji i kontroverzan odnos našega društva prema homoseksualnosti, ali ta očekivanja ne ispunjava, nego nam za to nešto očekivano više preporučuje Houellebecqa. E, to je već izazovno i izvorno u hrvatskoj književnosti, to da se pisac, kad zapne i prizna svoju nemoć, bez pardona posluži tuđim radom da bi okitio vlastiti.

Igor Gajin