Hegel, povijest i pitanje današnjice

Ako od Hegela naučimo da je sloboda ono jedno jedino istinski djelatno u povijesti, tada umjesto nemoćna moraliziranja i samodopadna rezoniranja o najrazličitijim stalno dosadno novim fenomenima današnjice, koji pak ne donose ono istinski novo, možemo možda tim uvidom izoštriti pogled za sva previranja našega vremena kao samo jednu veliku pozornicu tog jednog jedinog zbivanja i ozbiljenja

Živjeti na razini vremena znači ne tek shvaćati sebe kao pripadnoga vlastitomu vremenu, nego misliti kako se upojedinjuje i zbiva neko određeno vrijeme, misliti princip neke povijesne epohe. Pitanje nas današnjih o nama samima nije tek pitanje o pripadnosti nekom povijesnom svijetu, nego pitanje o povijesti kao svjetskoj povijesti – predmet našega pitanja nije nešto povijesno, već povijest sama.

Utoliko biti našega vremena pripada to da je ono pitanje sebi samu, jer ni jedan konačan lik duha više ne zadovoljava kao odgovor. Iznimnost je našega vremena u tome da ovo ne možemo misliti kao vrijeme jednog povijesnog svijeta, nego samo čisto kao objektivaciju duha, i to konačni stupanj njegove svjetskopovijesne samorealizacije. Današnji je tzv. globalni svijet, nakon niza povijesnih svjetova, upravo izostanak svijeta, sve-svijet kao ne-svijet.

Apsolutni duh kao sebe sama svjestan duh danas nigdje u svijetu ne nalazi sebe sama zadovoljena, nigdje ne doseže sebe sama, ali se istodobno realizira u vlastitom prividu kao svijet negativne slobode. Duh je apsolutni negativitet kao povratak ideje iz njezina izvanjštenja u prirodu. Iz toga da je on kao apsolutni negativitet pojma njegov identitet sa sobom proizlazi da je bit duha sloboda. Povijesnim napredovanjem duh je sebe apsolutno oslobodio od prirodne neposrednosti, ali u svom očitovanju još nije ukinuo proturječje sebe i svijeta, u svijetu ne nalazi sebe sama i svoje zadovoljenje. Duh koji se izborio za svijest svoje slobode kao apsolutne slobode realizira sebe sada u svijetu na negativan način, odnosno na samo negativan način ukida proturječje sa svim svojim konačnim likovima kao likovima konačne slobode. Zbivanje te samorealizacije apsolutne slobode u ne-svijetu jest nihilizam. To se očituje kao loša beskonačnost samoproizvođenja duha u područjima tehnike, znanosti, kapitala, medija, tzv. kulture itd. U njima ništa nije slobodno od toga da bude dovedeno u pitanje.

Samooslobađanje duha od svake svoje postavljenosti kao konačnosti, a za volju njegove apsolutne slobode, ujedno je ništenje konačne slobode sveg bića, činjenje svega bića tek materijalom ovog samoproizvođenja. No ta sloboda koja hoće sebe samu i sama je još nešto apstraktno i neposredovano, naime nijekanje svake određenosti i vraćanje u svoj čisti apstraktni identitet, sloboda koja se još nije oslobodila jednostranosti i stoga konačnosti. U tome treba tražiti bit današnjice. U egzistenciji današnjeg ne-svijeta apsolutna sloboda tek je negacija, koja se još nije razvila do negacije negacije, tj. do afirmacije. Stoga ona ništi sve svoje konačne likove (svaku religiju, ćudoređe, državu, ethos, u konačnici svaki povijesni svijet) kao neslobodne, ali ne proizvodi sebe u istinski slobodne likove, nego u takve koji su samo beskonačno očitovanje negativnoga vida slobode (kapital, demokracija, itd.). Svijet se na putu apsolutnog oslobođenja pojavljuje kao porobljeni ne-svijet.

Ako od Hegela naučimo da je sloboda ono jedno jedino istinski djelatno u povijesti, tada umjesto nemoćna moraliziranja i samodopadna rezoniranja o najrazličitijim stalno dosadno novim fenomenima današnjice, koji pak ne donose ono istinski novo, možemo možda tim uvidom izoštriti pogled za sva previranja našega vremena kao samo jednu veliku pozornicu tog jednog jedinog zbivanja i ozbiljenja.

Samoproizvođenje slobode kao ujedno ništenje svakog njenog konačnog lika, iskušeno i spoznato kao nihilizam, neposredno se pokazuje kao ono zlo: niveliranje, otuđenje i profanizacija, bezbitnost i ništavnost današnjega života. Ono biti našega vremena pokazuje se kao ništenje. No ukoliko se to samoproizvođenje shvati kao nužno i umno, kao ono što ima svoje nužno počelo i svoju umnu svrhu, očituje se ono upravo kao ono dobro. Tako će Hegel u Filozofiji povijesti reći: »Spoznaja kojoj treba voditi filozofija jest ta da je zbiljski svijet takav kakav treba biti, da je istinsko dobro, opći božanski um, također i moć ostvarivanja (vollbringen) sebe sama. Pred čistim svjetlom ove božanske ideje, koja nije nikakav puki ideal, iščezava privid da je svijet neko ludo, glupo zbivanje. Filozofija hoće spoznati sadržaj, zbilju božanske ideje, i opravdati prezrenu zbilju.« Duh se realizira u svijetu tako što u svemu traži i proizvodi svoje pravo. Svijet je realizacija njegove imanentne logike. To jedinstveno zbivanje jest život ideje. Um je tako zbiljski, a zbilja je umna.

Kao pitanje o onome biti bića, filozofija u pitanju o kriteriju povijesnosti i povijesnog ranga ne uzima svoj orijentir i mjerilo iz bilo čega izvanjskog, nego samo iz onog principa koji je na djelu u jednom svijetu, jednoj epohi povijesti. A taj je princip svagda jedan moment samorazvoja ideje, napredovanja duha sebi samu kao samoozbiljenja njegove biti – a ona je sloboda. Sloboda, kao ono biti-pri-sebi-samu, jedina je težnja duha, koji u povijesti svakom svom liku daje egzistenciju, razvija njegova proturječja, vraća se u sebe sama, ukida svoj prethodni lik i uspostavlja novo, više jedinstvo. »Vrijeme je«, veli Hegel, »ono negativno u osjetilnome. Misao je taj isti negativitet, ali najunutarnjija beskonačna forma sama.« Kao ekspliciranje unutarnjega sadržaja duha u vremenu, povijest nije ništa drugo do ozbiljenje mišljenja, naime ozbiljenje sama svjetskoga duha, ideje slobode kao njegove istine. Gdje je tu mjesto filozofije? Ona je apsolutno slobodno, na sebe sama postavljeno mišljenje, te je kao mišljenje svoga vremena ujedno i formalno prekoračivanje toga vremena, spoznaja jednoga svijeta kao onoga koji se, kao konačan, ima prevladati. Danas filozofija spoznaje da je povijest u dosadašnjem smislu načelno dovršena.

Um je ono što je na djelu kada jedan svijet razvija svoja proturječja, um je ono što spoznavši proturječnost razara taj svijet, i um je ono što uspostavlja jedan novi svijet. U filozofiji um ima konačnu točku tog spoznavanja, negiranja i, doduše još tek formalno, novoga proizvođenja. Pripada li današnji ne-svijet kao poprište nihilizma zbivanju uspostavljanja jednog višeg jedinstva, je li on zbivanje negacije koja nužno još ima i sebe samu negirati, te se tako preobratiti u afirmaciju? Je li naše vrijeme samo negacija svih konačnih, ograničenih oblika slobode, koja se negacija očituje kao negativna, razarajuća i porobljavajuća sloboda? Ako naše vrijeme nije ništa drugo do velika pozornica prevladavanja jaza između lika koji je duh, postavši svjestan svoje apsolutne slobode, dostigao, i lika koji on ima u svijetu kao svojoj egzistenciji, kakvim bi svijetom imalo rezultirati razrješenje toga proturječja? I je li filozofija kao apsolutna samospoznaja duha put kojim on sebe izbavlja iz svoje rasutosti i poniženosti u egzistenciji ne-svijeta kako bi egzistirao ne više niti kao jedan povijesni svijet, niti kao današnji ne-svijet, nego kao istinski slobodan svijet?

Vanja Brkljač