Grad za svagda

Grad za svagda

Nije sporno, da je Matko Trebotić svojom instalacijom, postavljenom u prilici otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, srpnja 2006. izrekao svoju hvalu Gradu. Nije sporno, ni da je Grad Dubrovnik

Da i nije bilo poslanica, kojima su se međusobno već častili i pozdravljali stari naši pjesnici dubrovački i hvarski, splitski i zadarski – neki građani, a neki i vlastela – bila bi to lijepa i očekivana gesta hrvatskog slikara: jer je Dubrovnik i danas idealan hrvatski Grad simbol: iznutra bujan i bogat, svakoga blaga pun: a izvana sur i tvrd, ziđem i kulama opasan spreman da brani i obrani svoja dobra i svoje žitelje. Iz te ga oprezne obzidanosti izvlači u prostore Mediterana i svijeta more i priječi Gradu da postane mjesto na rubu svijeta, da se uguši u samome sebi. A dodajmo i to: križ pod kojim je Grad, za Domovinskog rata, trpio muke Kristove, zadnji je dragulj u njegovoj kruni. Kao shakespeareovski pravednik otrpio je nasrtaje razbojnika, hrvao se s ubojicama, bio izložen pogibelji od izdajica; od streljiva, vatre i otrova, od gladi i žeđi i svemu tome odolio. To je, dakle, grad u ukupnosti svojih dobara, svoje mudrosti ali i snage, kojemu se Trebotić divi. Složenost njegovih vrjednota ono je, što je slikar gradeći, organizirajući i uspostavljajući svoju instalaciju morao neprestance imati na umu. U tome smislu, njegovo pribjegavanje tradiciji počasti, velikoj europskoj i hrvatskoj tradiciji hommage-a, moglo je biti samo nominalno; on se, zapravo upuštao u novinu počasti. Jer: Luko, i Tonko, i Mirko i drugi komplimentavaju se, a bit će tomu, ako me pamćenje ne vara, i petnaestak, dvadesetak godina a jesu prije njih i Drago i Tadija, i Slavko i Vlado, i Tonko Stariji i Slamnig Najstariji, no bila je to tradicija riječi i pjesme, čakule i besjedništva, tradicija jezična. Što će s njom slikar? A bilo je u toj tradiciji riječi i rječitosti i dosta – da baš ne reknem: odveć osobnoga, čak i privatnoga. I kad se događala poslije (Domovinskog) rata, ona je, u svojoj biti, bila ladanjska, bila arkadijsko akademska, bila predratna. (S malo humora kao dobrodošla i skladna začina.) Trebotićeva posveta ne oslanja se na rituale takve, poluprivatne, poslušaljive dike ter hvaljenja jer, ne radi s riječima (kojih ionako neće uzmanjkati), a i struktura je počasti bitno drukčija; u Trebotićevu je primjeru, s obzirom na investirana iskustva očito da je riječ o takvom oblikovanju počasti u koju je, kao bitno, ugrađeno iskustvo pogubnog, krvavog Domovinskog rata; života u opsadi, snova o slobodi i, na kraju, obrane slobode. Jer je taj posljednji rat bio evokacija svih povijesnih zala, od požara do kolere i od kuge do potresa. Te ideje slobode i njezini zastupnici, anticipativne misli i djela znanih i neznanih mudraca i djelatnika, zakonotvoraca, pjesnika i znanstvenika čine srž oko koje se sabire njegova počast.

Trebotićeva je hommage-instalacija zamišljena u dva prstena: u središnjem je donjem prostoru Sponze onome pod otvorenim nebom, kao i u milenijskom životu Grad sâm. Taj je prostor obilježen sa šest stupova koje je slikar, za ovu priliku obložio zlatnim folijama. U dnu je središnjega prostora instalacija od pozlaćenih ploča (trokutnih, četverokutnih, peterokutnih likova i oblika te njihovih kombinacija dakle: pravokutnika, trapeza i sfernih ravnina složenih konstruktivističkim nervom arhitekta Trebotića. Autorica predgovora njegovoj izložbi vidi u toj konstrukciji, koja između ostaloga, zaklanja klavir (rekvizit koncertne sezone), »lađu koja plovi povijesnim razdobljima«. Zašto ne? Polje asocijacija koje se otvara golemo je; ništa ne znači, ako ja u čitanju toga prostornog znaka nisam krenuo od broda, nego od utvrda Grada.

Evo argumenata za moje viđenje: kako je riječ o konstruktivističkoj instalaciji prva mi je asocijacija, i zbog sugestivnog, geometrijski strukturiranog i dobro znanog urbanističkog rastera Dubrovnika, bio sâm Grad. Cjelovite, homogene, čvrste, neperforirane ploče konstrukcije gdjekad ravne, gdjekad i zakrivljene izravno me podsjećaju na utvrde Grada, na ravno ziđe i zaobljene kule i tvrđe naše stoljetne duhovne metropole. Te ploče, znakovito međusobno spajane, ukrštane i presijecane, kojih oštrice i šiljci s visine drže na okupu različite elemente gradnje i čine ih hijeratski organiziranima i dubrovački skladnima, učvršćuju me u osjećaju da u svemu zlatnome vidim Grad, slikarevu viziju grada, jer to je ujedno i ono što se ne mijenja. (Što se ne mijenja to je besmrtno, dakle savršeno.) Iza toga horizontalnog pojasa, dižu se uvis oštrice oprostorenih trokuta, simbolizirajući crkve Grada i svu njegovu duhovnost. Taj baš sadržaj uvelike podupire Trebotićevo zlato kojim se, u ovoj instalaciji, obilato ali i svrsihodno poslužio. Šest je pozlaćenih stupova čuvara ili simbolskih oslonaca Grada i onaj sedmi, što podupire široki luk na prvome katu Sponze, a blista točno iznad Trebotićeve konstrukcije, kao nebeska igla gromobrana što od Grada odbija svaku pogibelj.

To je patio Sponze; njezin od kamena učinjen vrt pod nebom. Postrance su (nadsvođene) kamene šetnice, gdje je šetač ili prolaznik zaštićen od prejaka sunca ili zaklonjen od hladnih kiša: kao što je otvoreni prostor ležište grada, tako je natkriveni i obzidani prostor (prvotno: pećina) mjesto u kojemu se zadržavaju i borave ljudi. U Trebotićevoj zamisli to je, onkraj zlatnih stupova, drugi prsten njegove Počasti.

Osim što je, u raznim simbologijama, na različitim stranama svijeta, u različitim kulturama, zlato simbolom najviših vrijednosti (u Egiptu, u Kini, Indiji, u Europi) ne samo kao skupocjeni metal (od kojega se izrađuje zlatni novac, nakit, zlatni listići, zlatne šipke ili »ciglice« i koješta drugo), nego i prema svojim stvarnim ili asocijativnim svojstvima: a to su, ponajprije, trajnost, sjajnost, svjetlost. Svjetlo je u kontekstu spomenutih kultura gotovo arhetip spoznaje, savršenstva, prosvjetljenja i, konzekventno, besmrtnosti. Ako je taj sloj značenja bio pohranjen i u Trebotićevoj zlatnoj foliji koja je prilegla uz spomenute stupove i samu konstruktivističku skulpturu onda je njegova Počast bila, ujedno i pohvala besmrtnom hrvatskom gradu, kojega je neuništivost posvjedočila upravo bezumna agresija srpsko-crnogorskih snaga. Ali ta je snaga bila neposvećena, neiluminirana, nekršćanska za razliku od malih, ali dahom svjetla prodahnutih snaga obrane: bio je to biblijski starozavjetni sraz Davida i Golijata, Judite i Holoferna. Zlato će, kao i u svakoj drugoj prilici, nadvisiti hrđu, trijumfirati.

U zaklon je Trebotić smjestio dvanaest slika koje, pretežno, ispunja ljudski lik i ljudska sudbina: služeći se, spretno i opravdano, kombinacijom klasičnih slikarskih postupaka i digitalne fotografske tehnike, slikar je prozborio likovima i znakovima koji se pamte: sv. Vlaha (višekratno) i dubrovačkih grifona, Kupida i starih pergamena, Cvijete Zuzorićeve i Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Luke Sorkočevića i Iva Vojnovića. Vizija je među likove smjestila i nekoliko prizora najveće ugroženosti: to su vizija dvora u plamenu, kula sv. Ivana pod udarom topova, obavijena dimom, fragment gradskoga zida s križem pod kišom svjetlećih šrapnela.

Postoji, dakle, u dva sloja Trebotićeve instalacije, još jedna ideja, još jedna promisao svijeta: u sredini je idealni (zlatni) grad; grad prema Božjem nacrtu; oko njega je Grad stradanja i rana, ruševan no i čvrst; grad sveca (čovjeka), pjesnika i znanstvenika: grad u ljudskoj izvedbi. Prvi je savršen, ali pust. Drugi je pogibeljan, ali napučen. U njemu se gine, ali i pjeva; trpi, ali i misli. Prvi može na kišu jer je nedodirljiv. Drugi mora u zaklon, pod krov jer krvari. Ali, neka mi oprosti Matoš, na drskoj inačici, koja ide njegovim tragom, koja dijeli njegove ideale: Dok je rana bit će i Kroacije! O tome nam, puno više, nego o dubrovačkom ladanju, arkadiji i dokolici kazuju Trebotićeve slike. Na konstrukciji nema tragova, otisaka ljudskih stopa ni zapisa; slike su, naprotiv, baš to: ugrebeni, zasječeni, kroz muku ostavljeni tragovi života. Možda u tome nema nekog skrivenog smisla, a možda nije ni od kakvoga značenja; ali u slikama Trebotićevim više je nade, nego očaja, više života, nego smrti. Samo se u jednoj od dvanaest slika spušta mrak (Slika osma); ali se, promašivši, i u njoj rafalno zrnje promeće u nebeski noćni nakit, dok s vrha ranjenog zida bdije križ.

On znači nadu, pomirenje s Bogom, ali i spomen da smo smrtni. Od te spoznaje kukavice umiru, odvažni i odgovorni ljudski žive.

Igor Zidić