Draženov kip, meki ispis

Draženov kip, meki ispis

Prolazim ovih dana pored Doma hrvatskih umjetnika (popularne Džamije), gledam i zapravo vidim lonac s dvjema ručkama u kojemu je (valjda?) kokošja juha. Možda bi se, da je živ, moj pokojni prijatelj profesor Radovan Ivančević, koji je politici ispred nosa oteo taj nesuđeni partenon hrvatskih vladara i sačuvao ga za umjetnost i umjetnički život, zapitao: Zar sam se borio za Podravkin lonac!? Dobro, riječ je o posebnoj prigodi. Ne škodi malo šale i malo reklame. Čemu smrtna ozbiljnost?! Postoje, kao i svagdje u svijetu, dobrotvori ili, modernije, sponzori. A ovi, kakvi jesu da jesu, nisu ništa manje agresivni od onih koje susrećemo u kulturno subjektivnijim zemljama. Bez njih je umjetnički život teži. Mene u svemu ovome muči nešto drugo. Muči me pitanje: može li se od zgrade Sabora ili Vlade napraviti neka prigodna kupusara, kaca ili lonac i poklopac (pod peku!), ili na krov nekoga ministarstva, najbolje Ministarstva financija, nasaditi hobotnica s moćnim kracima za koje se svi, sve i sva lijepe?! Ta bi mi sloboda duha naših političara i politike bila po volji, više od ove razumljive invazije na najdičnije hramove kulture (VIP i na Umjetničkom paviljonu). Ta inverzija i reverzibilnost meni bi bila draga. Eto, Christo je odijevao sve i svašta, između ostalih i njemački Reichstag! Sjednica Austrijskog parlamenta kasni jer se otvara Dürerova izložba, a pred takvim događajem sve je manje važno— čak i Vlada i Država i poslovi koji mogu sačekati. Jer Dürer je jedan i to se shvaća. Obrnuta situacija bila bi poželjna. Da, uzmimo, Sanader sazove umjetnike sa željom da oblože važnije državne ustanove i građevine i da kulturu, barem na trenutak, ne stavi pod skrb politike, nego politku pod skrb kulture. Prvo smo odavna dosegnuli. Drugo nikada nećemo. A možda ni tada. U tom Podravkinu loncu je sve. Lonac govori tko je gazda. Kao što to dobro govori i Kožarićev Kupač— taj intimni i malešni kip pred Ininim šeikatom i na čistom auspuhskom zraku, gdje ga nitko ne vidi. Sve to svjedoči tko je tko u Hrvatskoj. Šetajući gradom nailazim i na kip Dražena Petrovića kipara Kuzme Kovačića. Još jednom uviđam kako je sportska figura za kipara zahtjevna i nimalo lagahna zadaća. Sportaševa je narav dinamizam, pokret, vještina, sposobnost i isticanje nekog tjelesnog svojstva. To ne može biti lik koji sjedi, koji misli (šahist?) ili piše, koji je u šetnji, opušten ili zamišljen. Tek u Maksimiru imamo onaj Radaušev uspravljeni lik koji je, kao i u performansu Tomislava Gotovca, na najosjetljvijem dijelu svoje anatomije i na dokazu svoje spolne pripadnosti, najčešće obojen (!). Košarkaši pred Dvoranom sportova, rad kipara Stanka Jančića— splet triju tijela uzdignutih u borbi za loptu, Plivačice kod bazena Mladosti kipara Tomislava Ostoje... i to je sve?! Lik Franje Bučara, rad Koste Angelija Radovanija kod Doma športova, ili Trkač Marije Ujević na savskom nasipu ne možemo ubrojiti u sportske figure u javnom prostoru. Hrvatska povijest sporta poznaje velike sportske junake, među kojima Krešimir Ćosić i Dražen Petrović sjaje posebnim sjajem. Dražen Petrović Kuzme Kovačića posve je drukčije naravi od, primjerice, figure Kreše Ćosića kipara Ratka Petrića u Zadru (Jazine). Kuzmin je košarkaški Mozart zapravo meki ispis (netko reče violinski ključ!), klimaks i naznaka trenutka koji se kiparski zaleđuje i u tom se zaleđivanju izbjegava dojam militantna nametanja prostoru i životu. Jer figura jasnije kontrastira modernijoj arhitekturi i njegova plastičnost i izražajnost još je uvjerljivija, za razliku od Kožarićeva Sunca, koje je postalo čistom žrtvom dizajnerskog akomodiranja sa svjetlucavim stijenama hotela Dubrovnik i na mjestu gdje je izgubilo simbolički smisao koji je imalo prije, među historicističkim kulisama (HNK). Dakako, bit će i nezadovoljnih ovim rješenjem Kuzme Kovačića. Nategnutoj pretencioznosti, ili onoga što D. Payot naziva apstraktnim modernizmom, koji zahtijeva purifikaciju i plastički minimalizam s ponešto ljutih opaski na nečistu krv figurativne tradicije, ne može se suprotstavljati druga, jednako zatucana nevolja koja se pravda pukom figurom i širokom razumljivošću tzv. običnom puku (koji u povijesti umjetnosti nije stvorio ni jedno jedino umjetničko djelo), a koja obično znači doslovnost i ugađanje sitničavoj i detaljističkoj rekonstrukciji. Slabašna dobit eskluzivne nerazumljivosti ravna je pukom mitiziranju figure. Šetajući velikim europskim gradovima lako je pobrojiti vrednija spomenička rješenja. U tom nabrajanju prsti jedne ruke bit će prostrane i posve dovoljne brojalice. Po dobrim spomeničkim rješenjima Zagreb je bolji nego što bi se moglo zaključiti iz naših modernističkih prenemaganja s jedne i zagovaranja arhaične doslovnosti, s druge strane. I ovo je Kovačićevo mirno pitomo rješenje podjednako izvan modernističke pretencioznosti i nečiste krvi doslovne i tvrde figurativne tradicije. Naprotiv, Draženova je figura shvaćena pitomo i gotovo sjetno. Izbjegla je sliku zalizana, zaglađena i neranjiva oblika. Naglasila je ljudski lomljivu okomicu čovjeka koji je, kao i Krešimir Ćosić, igri dao i ljepotu i plemenitost koja se sjedinjuje s njihovim ljudskim odlikama. »Što je Amerikancima Air Jordan, to je nama Air Dražen«, kaže sveprisutni gubernator grada Milan Bandić. Ta krasna i inventivna analogija koju potiče bombastična svijest, pa i prigodno izrečena, zapravo potkopava i unizuje cijeli slučaj. Stoga je bolje šutjeti o stvarima koje se ne razumiju i ne biti

svakom loncu poklopac! Analogiziranje koje prividno uzdiže samo umanjuje i banalizira priliku i stvara kolonijalni odnos i na mjestu gdje smo sportski i košarkaški, kao na malo kojem području i terenu, gospodarili svijetom. Neponovljiv je i jedinstven bio Dražen. Imali smo sportaša i čovjeka koji je dio svoje superiornosti i samosvijesti darovao i svojoj domovini i u najtežim trenucima njezine novije povijesti. Jer Dražen je čovjek ne samo košarkaških vrlina, koji je, za razliku od razmetljivih političara, odmjereno i odgovorno izgovarao riječi u prilog svojoj domovini, što nije bilo nevažno u olovnim i teškim vremenima, u kojima je njegova smrt odjeknula još bolnije. »Nisam zadovoljan kako se grad Zagreb odnosi prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji je trebao dobiti spomenik na središnjem trgu (?!) i zato predlažem da se u ovoj godini započne projekt podizanja spomenika Tuđmanu u Splitu«, kaže predsjednik Vlade Ivo Sanader. I još: »Mjesto neka mu odredi struka, ali smatram da to treba biti na jednom od glavnih gradskih trgova jer se mi ne stidimo svojih velikana.« Eto ti ga na! Mjesto treba odrediti struka, ali on smatra da to treba biti...

To jedno s drugim sasvim dobro — ide?! A ovo spominjanje struke više je dekorativno i, dakako, nije ozbiljno. To najmanje obvezuje u odnosu na ono što mnogo više obvezuje: mi mislimo.

Kada Tonko Maroević napiše knjigu, to nigdje ne odjekne. To je prirodni slijed svari. Tako je i sada s knjigom Slikanje i slikama predgovaranje, koja aludira na ribarsko prigovaranje staroga hvarskoga pjesnika (izd. Antibarbarus, Zagreb, 2006). On mirno položi još jednu knjigu na policu, priloži tako još jedan svoj trud i nekamo šmugne. Koliko njegovih knjiga, što zbirki pjesama, što antologija, što eseja ili likovnih monografija ima, neću ni nabrajati jer bih ugrozio ovaj okvir (mislim da ni sam Tonko Maroević ne voli brojiti i da zapravo broj svojih knjiga i ne zna). Ali ma koliko knjiga bilo ni oko ove najnovije nema mnogo galame ili (sačuvajbože) skandala ili prijepora. Tu se nikoga ne ujeda, niti napada. Pisac i izdavač knjigu mirno prilože kulturnoj povijesti. Takva je knjiga jednostavno rijetka. Ona odudara od ovoga vremena preglasne i nametljive nazočnosti, memoara, mišljenih miš-maš-budoara čangrizavih budala i svjedočanstava onih koji ništa ne čitaju, ali zato ko ludi pišu. Biti kao pisac ili autor uočljivim ovdje obavezno znači nekoga povrijediti ili uniziti. Za izdavače, ukoliko nisu uljudni i mudri antibarbarusi poput Bertija Goldsteina, svaki je oblik radikalizma poželjan. Ovakva knjiga svjedoči da je predan, pitom i miran svakodnevni rad najbolji odgovor ovom histeričnom vremenu. I, ma koliko nevidljiva, u knjizi je sva slava, i bogatstvo. O Kavanjinovu uboštvu— nećemo.