Dinamit u peru

Dinamit u peru

Bolonjska deklaracija instrument je koji hoće ujednačiti školske sustave u Europi, tako da netko tko je diplomirao u Zagrebu, Pamploni, Sieni ili Osijeku, dobije diplomu koja će vrijediti u Hamburgu ili Lisabonu bez mučna i često nemogućeg postupka nostrifikacije. Dosad je tako da se mnoge diplome nisu mogle nostrificirati, sve ako i jesu bile vrijedne, jer nostrifikacija znači da se priznaje jednako vrijednost neke inozemne diplome s hrvatskom. No, u Njemačkoj i Austriji magisterij je dodiplomski studij, što znači da doktorski stupanj u Njemačkoj odgovara hrvatskom magisteriju (u nas su mnoge njemačke doktorske diplome priznate kao jednakovrijedne našima), a Habilitationsschrift hrvatskom doktoratu. U Francuskoj postoje ili su postojala dva doktorata, sveučilišni i državni. Vrijednost je bila nejednaka. U Italiji je doktorat završetak studija i odgovara našem diplomskom radu. Doktorat znanosti uveden je nedavno. SAD, Engleska i istočnoeuropske zemlje imaju diplomski rad, magisterij i doktorat. A što s diplomom studija germanistike s nekim kolegijima sociologije, dva ili tri semestra studija španjolske ili nizozemske književnosti? Takva se diploma u nas ne može nostrificirati jer nije slična nijednom studiju u Hrvatskoj. To dakako ne znači da ta diploma nije vrijedna.

Razlike su premostive i vjerojatno će biti premoštene.

Ima i mnogo dubljih razlika. Na hrvatskim sveučilištima postoje odsjeci s nevelikim brojem profesora, na njima se studira dugo. Da bi se studij skratio, valja primiti na posao više srednjeg osoblja koje će voditi vježbe. Nastavnika s doktoratom

malo je.

U Rusiji se postaje docent s magisterijem. Nakon nekoliko godina docenture i objavljenih radova postaje se predavač. Redoviti profesor postaje se tek s doktoratom. Odatle i u nas proširen nazor da je doktorat vrhunac stvaranja.

Na Slobodnom sveučilištu u Berlinu (Freie Universität Berlin) primjerice postoji Institut (ne odsjek) za germanistiku sa oko sedam tisuća studenata i sto dvadeset nastavnika, koji se međusobno i ne poznaju. Svaki nastavnik predaje rezultate svoga recentnog istraživanja, to objavi na oglasnoj ploči, a student upisuje ono što hoće uz uvjet da ispuni određen broj sati i bodova. Znanost buja na tom sveučilištu i nudi se uz reklamu onako kao što se na prodaju nude hladnjaci ili automobili. Nastavnik čije kolegije studenti ne upisuju mora otići. Loše je u tom sustavu da tu student može završiti studij germanistike, a da ne zna tko je Goethe, a može izabrati tako nevažne i u praksi neuporabive kolegije da se kasnije ne može zaposliti. Loše je što se nastavnici međusobno ne poznaju i nisu korporacija, što može dovesti u pitanje autonomiju sveučilišta. Student ima malo nade da ikada tijekom studija razgovara osobno s profesorom.

U nas, a i inače u istočnoj Europi, još se slijedi nacrt znanstvenog i nastavnog aparata koji je izradio Staljinov politkomesar za znanost Ždanov. Po tom nacrtu sveučilište je samo nastavna ustanova, znanost se njeguje na institutima akademije, u nas ih i danas ima mnogo. Nastavnik predaje, ne prema svojim znanstvenim istraživanjima, nego prema udžbeniku koji su napisali stariji, često ga i ne potpišu. Iza udžbenika ne stoji autoritet pisca ili pisaca, nego autoritet komiteta koji ih je ovlastio da pišu, odnosno koji im je dao direktivu, primjerice u nekadašnjoj DDR. Loše je u tome što su ti udžbenici često, da ne kažem obično, zastarjeli i prožeti politikom. Uostalom, udžbenik je zastario onoga časa kad je napustio tiskaru. Dobro je što nacionalna povijest ili povijest književnosti daje potpun pregled npr. hrvatske ili njemačke književnosti, a povijest književnosti je razvoj ili možda i hod nizbrdo. Ima tu izvrsno napisanih knjiga. Pitanje se postavlja da li se one citiraju, odnosno da li su nezaobilazne i da li se moraju citirati u znanstvenoj literaturi. Pokojni profesor Zdenko Škreb, germanist, razlikovao je u recenzijama kod unapređenja radove kakvi se pišu na fakultetima od onih koji se pišu na institutima. Posljednji ne zalaze uvijek u sržna pitanja, koja su nužna na fakultetu. U našim prilikama to znači da svaki novi naraštaj hrvatskih profesora proizvede novu povijest Hrvata i uskladi je s aktualnom političkom situacijom. Ovdje ne možemo da se ne sjetimo da su odmah po Titovoj smrti Srbi izdali Istoriju srpskoga naroda u više svezaka, koja je nacrt za rat što će uslijediti.

A što s institutima? Sveučilište ima svoju autonomiju, bar deklarativno, ali instituti Akademije nemaju je. Profesora je uvijek bilo teško, a i nezgodno otpustiti. Za čistke godine 1972, primjerice, otpuštali su se samo asistenti i docenti, ne i profesori. Posljednji morali bi sami dati otkaz. (Tu se čovjek mora pitati koja je i čija bila ta disciplina po kojoj su oni morali dati otkaz.) Tako je bilo i 1993, barem na tada Filozofskom fakultetu u Zadru. Redovitom profesoru se barem po zakonu i ne može dati otkaz. Takav status nema osoblje Akademijinih instituta, ti su ljudi obični zaposlenici, službenici, čak i ako su znanstveni savjetnici, i nitko se neće uzbuditi ako oni dobiju otkaz. To znači da ti ljudi, a među njima ima vrlo vrijednih znanstvenika, nemaju autonomiju, a samim tim ni znanost nema dostojanstva. Nigdje nije nakon slobodnih izbora bilo tako malo promjena i obnove kao u znanstvenom i nastavnom aparatu. Tako je o velikosrpskoj ideologiji iz koje je potekao rat, napisano vrlo malo nakon slobodnih izbora.

Sustav ima i dobrih strana, jer je razlika između istraživača i školnika vrlo velika. Istraživač nosi dinamit u peru, njegova otkrića u svim znanostima mogu vrlo mnogo promijeniti. Školnik želi ovjekovječiti i utvrditi sustav koji prenosi mlađima. Ne, Ždanov nije bio baš tako glup. No što sa znanošću i zastrašenim znanstvenicima, kojima cenzor može nametnuti i ovo i ono?

Ivan Pederin