BRZO ČITANJE

BRZO ČITANJE

Sretnem neki dan prijatelja pjesnika: objesio nos, uzdiše, među prstima mu se dimi cigareta, odjeća mu neuredna. Vidim odmah koliko je sati: čovjek je zapao u autorsku blokadu. Zato se pretvaram kao da ne zapažam njegovo stanje, jer sam se osvjedočio da je to uvijek najbolje: blokada dolazi iznutra, pa će se iznutra i ukinuti, nije potrebno po tome čačkati. Ali, ovaj put, na moje golemo iznenađenje, pjesnik mi sam priznaje da je u blokadi, i odmah mi otkriva i uzrok, koji nije unutrašnji nego vanjski. I, tek me taj uzrok oborio s nogu.

Kaže pjesnik ovako: doznao je kako je danas na sve većoj cijeni brzo čitanje. Dapače, čak se organiziraju i tečaji brzoga čitanja, i ljudi plaćaju da bi naučili kako se to radi. Navodno je cijeli štos u tome da se pokrene i desna strana mozga, koja inače u čitanju ne sudjeluje, i tada se postižu nevjerojatni rezultati. Pjesnika je to zgromilo. Jasno mu je, kaže, da ljudi žele brzo čitati stručnu literaturu, pa onda kojekakve informativne tekstove, a dakako i novine: tako se može brže učiti i biti u toku. Ali, što će se dogoditi, pita se on, kad stanu tako, brzinski, čitati i beletristiku? Što će od književnosti uopće ostati? Ima li smisla pisati pjesme?

Razumio sam da moram nešto poduzeti. Čovjek mi je povjerio svoju muku i moja je dužnost da mu pomognem, kao što bi mi, da je rekao kako nema novaca, bila dužnost da mu ponudim pozajmicu. Zato sam odmah na početku ispalio tvrdnju koja je učinila da se mom prijatelju lice otegne, a obrve gotovo nestanu pod kosom. Izjavio sam, naime, kako od brzoga čitanja ne prijeti lijepoj književnosti nikakva opasnost, i to zato što se na njoj vrijeme naprosto ne može uštedjeti.

Upitao me, jasno, zašto tako mislim, a ja sam odgovorio još radikalnijom tvrdnjom: zato što lijepa književnost nije zamišljena da štedi vrijeme, nego da ga troši. Trošenje vremena nalazi se u samoj njezinoj naravi. Opet je pjesnik zatražio objašnjenje. A mene je ohrabrilo što nakon takvih mojih izjava nije odmahnuo rukom i okrenuo mi leđa, pa sam zato poletno naveo čak dva argumenta za tu svoju tvrdnju.

Prvo sam rekao ovako: književnost je u ljudskom životu sporedna djelatnost, ona je nešto čime se bavimo u slobodno vrijeme, u ono vrijeme koje nije ničemu drugom posvećeno. Nekada davno i pisci su u dokolici pisali, pa su to i ponosno isticali: tek kad bi učinili nešto korisno za zajednicu, latili bi se pera. Poslije su se oni profesionalizirali, ali čitatelji, srećom, još nisu. Oni i dalje čitaju u slobodno vrijeme, onda kad obave druge svoje poslove. Prema tome, bilo bi besmisleno pokušavati da čovjek uštedi vrijeme koje je ionako već ušteđeno, zbog same činjenice da je slobodno. Slobodno vrijeme ne može se učiniti još slobodnijim. A nema za tim ni potrebe, i u tome je bio drugi moj argument. Takvo čitanje kojim se čovjek bavi u dokolici po svojoj naravi nije ništa drugo nego užitak, isto kao i kupanje u moru, promatranje ptica ili igra na balote. A tko bi bio toliko lud da ide skraćivati užitak, tko bi štedio na onome što mu je najljepše? Ako čovjek čita po vlastitom izboru, onda mu to nije teško i onda on to čitanje i ne želi skratiti nego produljiti. Nitko, prema tome, neće svoju vještinu brzoga čitanja — koliko god okretno njome vladao — primjenjivati na poeziju.

Kad sam sve to izgovorio, vidio sam da se prijateljevo lice pomalo razvedrava: moje riječi kao da su imale učinka. A to mi je tek dalo krila, pa sam osjetio ambiciju da pjesnika do kraja uvjerim. Zato sam stao nizati nove dokaze.

Ustvrdio sam kako je potrošnja vremena bitno obilježje lijepe književnosti još u jednom smislu: tako što utrošeno vrijeme osjetljivo pridonosi kvaliteti onoga što će nam od čitanja ostati. Da bi čovjek razumio i usvojio neko vrijedno djelo, naprosto mora utrošiti stanovito vrijeme: ne toliko na samo čitanje, ne toliko na razmišljanje o pročitanome, koliko na sjedenje s knjigom u krilu, na prevrtanje stranica, na sve one radnje uz pomoć kojih se dio čitateljeva života vezuje sa smislom i kvalitetom knjige. To utrošeno vrijeme ostavlja traga: ono postaje uspomena, pa se sjećamo čitanja kao što se sjećamo ljetovanja, i ono postaje naša snaga, kao što vrijeme utrošeno na vježbanje ostavlja traga na našim mišićima.

I na kraju, odlučio sam se za završni udarac: izjavio sam kako je brzo čitanje lijepe književnosti naprosto nemoguće. A nemoguće je zato što čitanje pjesama ili romana podrazumijeva osobitu vrstu sklada. To je sklad između ritma teksta i ritmova čitateljeva tijela: srca, disanja i svega ostaloga. Za svakog čitatelja postoji idealna brzina, pri kojoj se uspostavlja najbolji kontakt s tekstom. I, ta se brzina ne može mijenjati bez velike štete.

A iz toga svega slijedi — tako sam poentirao — da moj prijatelj može spokojno dalje pisati pjesme, jer nitko neće njegove stihove podvrgavati velikim brzinama na kojima bi se oni mogli raspasti: niti to komu treba, niti bi tko mogao to izvesti, čak i kad bi mu trebalo.

Sad je pjesnikovo lice već bilo sasvim vedro, i odjednom mu se stalo silno žuriti. Pružio mi je ruku, pa uskočio u tramvaj koji je upravo nailazio. Stojeći na stanici, vidio sam kako iz džepa vadi notes i olovku i nešto žvrlja. Čestitao sam sam sebi i krenuo dalje. Onda sam se upitao koliko uistinu vjerujem u ono što sam pjesniku rekao. Na to sam mogao samo slegnuti ramenima.

Ne znam kojom ste brzinom sve ovo pročitali. Nadam se da je bilo brzo: ako se slažete, letjeli ste kroz tekst, a ako se ne slažete, barem nije predugo trajalo.

Pavao Pavličić