Božanstveno bogato

Božanstveno bogato

U poplavi prigodnih božićno-novogodišnjih koncerata, za ovaj smo broj izdvojili dva: koncert Orkestra hrvatske vojske i koncert Orkestra Bruckner iz Linza, koji su u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održani 19. i 21. prosinca 2006.

U poplavi prigodnih božićno-novogodišnjih koncerata, za ovaj smo broj izdvojili dva: koncert Orkestra hrvatske vojske i koncert Orkestra Bruckner iz Linza, koji su u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održani 19. i 21. prosinca 2006.

Puhački orkestar hrvatske vojske osim blagdana proslavio je i petnaestu godišnjicu djelovanja. Koncert je zamišljen kao retrospektiva, pa su se pred orkestrom i solistima izmjenjivali dirigenti kojima je tako Orkestar pokazao svoju zahvalnost. Bili su to: Mladen Tarbuk, Tomislav Fačini, Dragan Sremec, Karlo Benko i Miljenko Prohaska. Program je fizički podijeljen na dva dijela s jednom stankom, ali koncepcijski se jasno osjećala trodijelnost. No bila je to trodijelnost čije je dijelove bilo vrlo teško povezati. U klasičnom dijelu programa izvedena su lakša djela iz klasične glazbene literature: Simfonijsko kolo Jakova Gotovca i Četiri plesa iz mjuzikla Priča sa zapadne strane Leonarda Bernsteina (kojima je dirigirao Mladen Tarbuk), Rimske pinije Ottorina Respighija (gdje je Tomislav Fačini čak i čvršće od Tarbuka zgrabio orkestar te ga vodio raskošnim putovima Respighijevih harmonija) i uvertira Candide Leonarda Bernsteina, kojom je dirigirao Dragan Sremec (zašto je Candide stavljen u drugi, zabavniji dio programa, zauvijek će ostati nepoznanicom).

Nakon toga su – kao grom iz vedra neba – izvedene hrvatske vojne budnice Mi smo garda hrvatska Mladena Kvesića te Vivat Croatia Đanija Maršana. Pjesme su, naime, grubo razorile klasični koncept programa. Zbog programskog ustrajavanja na budnicama, Klapa HRM Sveti Juraj pokazala je tek mrvicu onoga čime se inače bave, izvodeći Croatio, iz duše te ljubim Ante Sikirića u tradiciji hrvatskoga klapskog pjevanja, a sve pod vodstvom vojnoga dirigenta Karla Benka.

Treći koncepcijski dio vodio je Miljenko Prohaska, čije je pozitivno zračenje i sklonost plesu čak i kada dirigira, pokrenulo i mlađu i stariju publiku. Njemu je pripao božićni dio programa u kojemu su sudjelovali i solisti (taj je dio otvoren njegovom skladbom Hrvatski Božić). No izbor pjevača bio je upitan: Barbara Othman i Nikša Radovanović svojim školovanim glasovima nisu uspjeli prirodno izvesti tradicionalne pjesme Hoj, Jožef moj i Mali bubnjar, niti su uspjeli nadvladati tradicionalnu boljku naših pjevača – nerazumljivost teksta. Jacques Houdek pojavio se kao olakšanje – on je barem pjevao tako da se čulo pjeva li na hrvatskom ili na engleskom jeziku. No njegova je izvedba zamorna, jer sve pjeva na isti način. I – nije ga pratio orkestar, nego sintesajzer, glasovir i udaraljke. Bilo je tužno gledati cijeli Puhački orkestar koji je slavio svoj petnaesti rođendan, kako sjedi na pozornici i uopće ne svira. I tako, koncert je završen miješanim osjećajima, koje je još više zaplela miješana izvedba božićne Narodi nam se, u kojoj su sudjelovali svi pjevači (a zašto ne u dvoglasnom ili troglasnom aranžmanu, nego prema načelu svaki po svome?), a koja je trebala uključiti i publiku koja se nekako nevoljko pridružila.

Iznimna izvedba

Daleko je profesionalniji i uspjeliji bio koncert Orkestra Bruckner i Zbora kazališta iz Linza. Pod ravnanjem dirigenta nezaboravne pojavnosti Dennisa Russella Daviesa izvedena je Mozartova obrada Händelova oratorija Mesija (o tome zašto je i kako je Mozart mijenjao Händelov izvornik moglo se pročitati u zanimljivu tekstu Trpimira Matasovića u programskoj knjižici). A izvedba je bila iznimna: pred dirigentom stajalo je čembalo na kojemu je Russell Davies pratio suhe recitative solista – Christine Oelze, Christe Ratzenböck, Kurta Azesbergera i Gustava Belaceka. Za razliku od nedavnoga koncerta Češkoga komornog orkestra, gdje su solisti bili neujednačeni, austrijski solisti očito su bili birani prema sličnim glasovnim obilježjima. Doduše, zvučali su nešto mekše nego je uobičajeno, ali je zadivila pjevačka preciznost i sigurnost kojom su i pjevači i zbor (pa čak i zborski solisti koji su pjevali brojeve kvarteta solista i koji su se izmjenjivali sa službenim solistima) te orkestar i dirigent uspjeli povezati obilježja baroka i klasicizma. Händelov Mesija bio je točno na sredini dva razdoblja, oslanjajući se na teški continuo, ali lepršajući iznad njega na mocartovski lagan, ali i božanstveno bogat način. Mesija se slušao bez daha, jer je izvedba uvjerljivo povezala i novo i staro.