Blagdanski glazbeni stol

Blagdanski glazbeni stol

Skoro ni M od Mozarta nije se dalo razabrati u činovnički suhoparnu nizanju četverostavačna plana za 29. simfoniju u A–duru, ispod čijih je mocartovski elegantnih, jednostavnih, a harmonijski i melodijski majstorski vođenih linija, ponajprije dirigent Britvić razabrao tek oštar brid vojnički ukočena taktiranja predvođena istim takvim nastupom prve violine

I kakav su nam to glazbeni blagdanski stol na prijelazu 2006. u 2007. priredili zagrebački koncertni organizatori? Upravo onakav kakvim su i ne samo od jučer već uspjeli uhvatiti korak sa sveplanetarnom konfekcijskom komercijalom kao zapovjednom prevlasti materijalnoga nad dobrom duhovnoga u svjetlu betlehemske štalice, a čija tiha, sveta noć, u bubnjanju novogodišnjega derneka, u ponovnoj ilegali traga za trojstvom zagubljena vremena. I nek' mi netko još kaže kako barem u glazbenome smislu nismo u ujedinjenoj uniji Europe i s primjercima Brittenova Playfull pizzicato iz Simple Symphony, ili Mozartova (ponajprije postmortalnoga) korala Ave verum corpus, koji će, među ostalima, baš lijepo i stilski primjereno uresiti i tradicionalni božićni koncert u katedrali u Assisiju?! U našemu se dvorištu, pak, čula i Händelova oratorijska riječ s Mozartovim obrađivačkim potpisom, u čijoj su mesijanskoj naravi muke, raspeća i uskrsnuća s Alelujom na vrhu biblijskoga brijega gosti iz Linza pod vodstvom slavnoga dirigenta Denisa Russella Daviesa, ni manje, ni više, pročitali nevjerojatnu najavu rođenja maloga, mladoga Kralja?!

Usprkos moru prikladne sakralne literature, miris konfekcijski estradizirane, potrošene komercijale od prevladavajućih valcera i polki za 33. (rođen)dan Dvorane Lisinski nezaustavljivo se širio i Božićnim koncertom Zagrebačke filharmonije (20. prosinca). Tako će od sama početka možda u novogodišnjemu, svakako svegodišnjemu vatrometu kasa kaubojske teme iz Rossinijeva Wilhelma Tella, dirigent Ivo Lipanović prepoznati duboku iskrenost intimna susreta s povijesnim zbivanjima u staroj Judeji (!), da bi s izobličenom vokalnom artikulacijom i nemogućom afektacijom donosa teksta forsirani zvjezdani sjaj potom preuzela glasovno otežala talijanska sopranistica Fiorenza Cedolins. U žarkim, crno–crvenim stendalovskim bojama odjevne primadonske kostimografije nimalo božićno samozatajna, negdašnja uzdanica (dirigentskoga) vodstva Splitske opere grleno je moćno i intonativno nerijetko vaklasto, a u (pre)glumljenoj interpretaciji nametljivo, prohujala recitativima i arijama iz djela Rossinija, Donizettija, Verdija, Catalanija i Giacoma Puccinija.

Našlo se tu mjesta i za Leonorin vapaj Pace, pace..., ali i za prizor leptirice Cio–Cio–San u bojama nesretne ljubavne prevare. Habsburška kraljevna Matilda, Henrikova Anne Boleyn, Tirolka Wally, šareni je izlog likova iz očekivana vjenčića svake gala priredbe s opernim predznakom, u kojemu će tek Desdemonina molitva pred raspelom zajedno s nadolazećim instrumentalnim Contemplazione iz pera Alfreda Catalanija prizvati sliku reprodukcijski primjerno oblikovana sloga za stilski uredno posložen ton Božića u glazbi. Premalo ipak za titularno ciljano određen koncert našega najstarijega orkestra, na čije sada već sustavno njegovane poruke sumnjiva sadržaja i publika pasivno zatvara oči, prepuštajući se tek ušima kao vanjskim antenama bez drugih osjetila, ugođaju konfekcijske komercijale s efektom prve, površne lopte.

Želi li preživjeti udar (i) konfekcijske komercijale s ipak drukčije osmišljenim umjetničkim posljedicama, i odgovorna uprava zagrebačke palače glazbe pod hitno će nešto morati mijenjati u sastavu reda vožnje za svoj tradicionalni Dan dvorane! Jer, sve ono što se od jutra do sutra, 29. prosinca prošle godine, čulo i vidjelo po gornjim i donjim prostorima koncertne ljepotice, Dvorane Lisinski, možda baš i usprkos odavna usvojenoj shemi: red koncerta — red plesa — red filma — red skupa, a lošega pjenušca, iz sezone u sezonu ostaje bez publike, koja ako i kako dođe, tako i brzo i lako prođe i ode put vlastitih zabavljačkih aranžmana sa stranica kakve druge, očito zanimljivije (kućne) ponude. I teško je zapravo u jednodimenzionalnu potezu odgonetnuti što se to i ne samo od jučer dogodilo s tim nekada omiljenim, prednovogodišnjim (pa i elitnim!) programom za građanski odgojen sloj agramerski obojenih Zagrepčana?! Fluktuacijska promjena starih i novih stanovnika, nerijetko i s neumjetničkim navikama i potrebama, zacijelo je jedan od uzroka osipanju publike u zabrinjavajućem nestajanju negdašnjega ugođaja ugodne glazbene svetkovine. S druge će strane — kada i dođe — za nagradu i vjernost to isto slušateljstvo u velikoj dvorani, a poslije i u njegovu predvorju, dobiti isti, većma tročetvrtinski, štrausovski kuplet, da bi u maloj s pretenciozno velikim rasporedom, o zaključku Mozartove godine i u akustički suhim uvjetima i s pogledom na estetski zapušten i koncertno nikad ozbiljno afirmiran prostor, barem dvojbeno svirali austrijski pijanist Paul Badura Skoda i Varaždinski komorni orkestar pod najdvojbenijim dirigentskim vodstvom Saše Britvića. Skoro ni M od Mozarta nije se stoga dalo razabrati u činovnički suhoparnu nizanju četverostavačna plana za 29. simfoniju u A–duru, ispod čijih je mocartovski elegantnih, jednostavnih, a harmonijski i melodijski majstorski vođenih linija, ponajprije dirigent Britvić razabrao tek oštar brid vojnički ukočena taktiranja predvođena istim takvim nastupom prve violine, u nastavku urešenim i obvezatnim poskliznućima roga u nimalo produhovljeno postavljenu tonu za završni Allegro con spirito. Opći ton dosluha sa mora se priznati, i nemogućim arhitektonsko–akustičkim rješenjima Maloga Lisinskog, bilježila je i izvedba Mozartova 14. koncerta za glasovir i orkestar u Es–duru. I ne samo zahvaljujući tvrdu glazbalu i jednakoj pratnji Varaždinskoga komornoga orkestra i dirigenta Britvića, nego i pomalo onemoćaloj motorici nekad vrijedna promicatelja autentičnoga stila bečke klasike, sedamdesetdevetogodišnjega Paula Badure Skode. Jednostavno, njegovo muziciranje ne sjaji više načinom kojim nas je i sam nebrojeno puta, a posebno za dolazaka u ratnim sirenama ispunjen Zagreb, tiho i nenametljivo privikavao na bljesak mocartovski besprijekorno čista vatrometa. U tonskoj cjelini i tako nedefinirane dirigentske/dirigentove (ne)koncepcije, i solistovi su blagi ritmički nesporazumi s orkestralnom dionicom dodatno zamutili izvor ovdje nemirno postavljena stavka Allegro vivace, da bi s nerazabirljivo odsviranim pasažama i hitri Allegro ma non troppo teško i suho promrsio pod teretom donedavna uzorite, sada zatvorene knjige od čini se dovršena poglavlja.