Anita O’Day

(1919–2006)

Tužnu se nizu sjećanja na odlaske velikana 23. studenoga prošle godine pridružila i glasovita pjevačica Anita O’Day, jedna od posljednjih iz naraštaja najistaknutijih predstavnica vokalnoga jazza. Rođena u Chicagu kao Anita Belle Colton 1919, karijeru je započela kao plesačica u programima maratonskih plesova Walkathron, koje je tada pratio jedan od vodećih big bandova pod ravnanjem Erskina Tatea. I baš na nagovor nekih glazbenika tog orkestra počela je pjevati te će se ubrzo pokazati da je u tome bolja negoli u plesu. Ubrzo će dobiti angažman u orkestru Maxa Millera, s kojim nastupa u čikaškoj inačici njujorškog jazz kluba Three Deuces. No na audicijama za angažmane vodećih swing–orkestara Bennyja Goodmana i Raymonda Scotta, zbog svoga tada avangardna načina pjevanja, koji je uključivao avangardne scat–improvizacije bez tekstova, nije prošla. No zato će je početkom 1941. u orkestar uzeti hrabri bubnjar Gene Krupa, koji nije oklijevao u svoje redove uzeti i prvog obojenog glazbenika, trubača i vokalista Roya Eldridgea. I upravo s tim će orkestrom i trubačem, sad već pod imenom Anita O’Day, ta vokalistica požnjeti prve velike uspjehe i snimiti neke od prvih jazz–hitova, kao što su bili Let Me Off Uptown, Drum Boogie i Kick It, premda su njezine interpretacije i kod dijela publike i kritičara naviklih na swing dovodile do podvojenih mišljenja. Ne bi tu valjalo zaboraviti ni činjenicu da je to bilo i doba vodećih obojenih pjevačica poput Dine Washington, Elle Fitzgerald i Sare Vaughan, kojima je trebalo na neki način konkurirati.

Preselivši se u Los Angeles Anita O’Day postaje prava predstavnica stila izvođenja jazza, Zapadne obale. U tom pristupu jazz vokalu, slično kao i Mel Tormé, Anita O’Day stječe od kritičara opis pjevačice slightly out of tune, pri čemu taj termin ne bismo smjeli uzeti s negativnom konotacijom, nije ona imala nikakvih problema s intonacijom, nego je bila riječ o načinu interpretacije karakteristične za zapadnoobalni jazz. Polovicom četrdesetih godinu Anitu O’Day u svoj slavni big band uzimaju Stan Kenton i njegov pijanist i aranžer Pete Rugolo, te će ona u velikoj mjeri utjecati na svoje nasljednice u tom vodećem, i tada avangardnom, orkestru američke Zapadne obale, June Christy i Chris Connor. Posebno je bio zanimljiv trenutak kad se ta privlačna žena na neko vrijeme pridružila crnačkom kvintetu tenor–saksofonista Budda Johnsona, razbivši i neke segregacijske predrasude. Zbog lijepa izgleda, ali nažalost i zbog nekih poroka kojima se odala, stječe nadimak Jezzabell Jazz, koji nije voljela. Nakon što se uspjela othrvati, to je tamnije razdoblje života opisala u autobiografskoj knjizi High Times Hard Times, objavljenoj 1981. Bilježi potom velike uspjehe s orkestrima Charlieja Barneta, Lionela Hamptona, Clarka Terryja, Mela Lewisa, Raya Charlesa i drugih, nastupa u glasovitoj njujorškoj dvorani Carnegie Hall, na legendarnim festivalima jazza u Newportu te u brojnim jazz–klubovima diljem Sjedinjenih Država. Uspješnih nastupa Anite O’Day nisu bile zakinute ni neke europske metropole, poput Berlina i Londona, te festivali jazza u Montereyu i Kentu. S raznim je sastavima i orkestrima Anita O’Day snimila zavidan broj ploča i diskova, a nastupila je i u filmu Jazz On A Summer Day. Nakon što joj se vratio glas, koji je prije nekoliko godina izgubila, početkom 2006. ostvarila je svoj posljednji uspješni diskografski projekt, Instructible.

Anita O’Day umrla je u snu u bolnici Los Angelesa od posljedica upale pluća u 87. godini.