ADRENALIN DŽUNGLE

ADRENALIN DŽUNGLE

Apocalypto je raskošan sadistički spektakl Mela Gibsona koji zaokružuje autorov triptih mužjačke kušnje započet nacionalistički intoniranim Hrabrim srcem, a nastavljen Pasijom

Najprije se začuje cvrkut ptica u bukoličnom ambijentu srednjoameričke džungle. Ali smiraj je trajao tek nekoliko sekundi. Kad smo već pomislili da smo se zatekli na teritoriju Malickova Novog svijeta, s pojavom tapira probodena oštricama zamke, čiji će testisi biti ponuđeni najljepšem lovcu iz plemena, postaje očigledno da sve to više nema nikakvih dodirnih točaka s Malickom, nego je tek fina uvertira u raskošan sadistički spektakl Mela Gibsona koji zaokružuje autorov triptih mužjačke kušnje započet nacionalistički intoniranim Hrabrim srcem, a nastavljen Pasijom. No, koliko god dio kritičara smatra da Apocalypto za razliku od njegovih prethodnika nije toliko opterećen političkim i religijskim balastom, nego se njegov energični rukopis svodi na čisti amoralni senzacionalizam, njegove su poruke itekako političke, ali i religiozne u svojoj univerzalnosti. Kalvarija koju prolazi Jaguar Šapa privezan za bambusov štap sa svojom braćom, dakle, njegovo mukotrpno putovanje prema gradu, nije ništa drugo nego majanska varijanta Kristova križnog puta, koji će doduše završiti sretnije. A pokolj koji su počinili u njegovu selu, začinjen paležom i silovanjima, ali i masovne grobnice na koje će naletjeti u polju kukuruza nakon oslobađanja, nisu ništa drugo no plošne političke aluzije na sve masakre i holokauste koji su se dogodili u suvremenoj povijesti, od varšavskog geta i Pol Potovih polja smrti, sve do Srebrenice. Ali autor pritom ne zanemaruje ni patnje Trećeg svijeta (dječji i robovski rad).

No, koliko god Jaguar Šapa ima neke Kristove osobine, Gibson budno pazi da ne povrijedi predane katolike. Zato je čitav film usredotočen na uvodni citat povjesničara Willa Duranta. Jer, autora ne zanima ono što su na tim istim meridijanima počinili kršćanski konkvistadori, čija se jedra pojavljuju tek u završnim kadrovima, kad Gibsonovi junaci trebaju prihvatiti novi početak, nego ga zanima uništavanje civilizacije iznutra. No, majanska uljudba uništena je mnogo prije dolaska Španjolaca, pa se o njihovim ritualnim žrtvama i glavama što se kotrljaju može nagađati na onaj isti način na koji je Däniken u njihovim crtarijama razotkrivao likove svemiraca. Priznajem, spuštanje svemirske letjelice na stepenastu piramidu pridodalo bi Gibsonovoj ekstravaganciji dostatnu dozu campa. No, redatelja odveć ne zanima majanska očaranost astronomijom, ni njihova kompleksna kozmogonična tradicija opisana u Popol Vuhu, nego ih promatra kao degenerirane barbare. A od astronomije ostala je tek klimaktična pomrčina sunca koja je njegova junaka spasila od smrti.

Ono što pače zanima Gibsona svodi se na Šapin non-stop sprint, neku vrstu okrutnijega preteče team buildinga i pustolovne utrke s elementima Survivora, u kojoj se adrenalin džungle manifestira skakanjem niz vodopade, valjanjem u blatu, bijegom od kiše otrovnih i inih strelica, kroćenjem podivljalih riječnih brzaca i bliskim susretima sa zmijama, osama, mamom jaguaricom i drugim beštijama. Gibson je bio i ostao veliki redatelj (muških) tijela. Tijela koja se grče i pulsiraju u vječnoj boli, prekrivena otvorenim ranama, ožiljcima, bojom, tetovažama i blatom. A središnji ritual rabi se tek kao kraća stanka između prvoga dijela filma, u kojem je izmučeno tijelo udaljeno od ognjišta kako bi bilo žrtvovano na oltaru domovine, te drugog dijela, u kojem to isto tijelo juri natrag kako bi spasilo obiteljske vrijednosti. Ali jedra u daljini nagovješćuju novi pokolj i pregršt staklenih perlica. Sprema li nas Gibson poškropiti svježom krvlju iz konkvistadorskih mačeva u možebitnom Apocalyptu 2?

Dragan Rubeša