ZBRKA PJESAMA

ZBRKA PJESAMA

Bio sam jednom na zanimljivom izletu: skupina ljudi iz filološke struke posjetila je neki mali grad. Lijepo su nas ugostili, dobro nahranili i napojili, a na kraju su nam darovali još i zbirku lokalnoga pjesnika. E, o toj zbirci htio bih vam nešto kazati, jer ona mi se učinila ne samo zanimljiva nego i simbolična: sve me u njoj intrigiralo i nad svakom sam njezinom osobinom bio sklon dugo mozgati.

Eto, recimo, nakladnik. Knjigu je izdala gradska knjižnica u tom gradu, ili možda ogranak ovoga ili onoga, ne sjećam se više, ali to i nije bitno. Bitno je to da je novac koji je izvorno bio namijenjen za nešto drugo (za popunjavanje knjižnice, za kupnju kompjuterskih programa) otišao na tiskanje te knjige. A kakva ima smisla da zbirku pjesama objavljuje netko komu to nije temeljna djelatnost? Ako su pjesme dobre, prihvatit će ih i svaki normalan izdavač. Ako nisu dobre, onda nema smisla ni da ih tiska gradska knjižnica. Tako sam zaključio da je već u tome izboru nakladnika sadržano nekakakvo stajalište, koje je zajedničko i pjesniku i njegovu izdavaču. To stajalište otprilike kaže da postoji diskriminacija prema provinciji i prema pjesnicima iz pokrajine, a da se pjesme u Zagrebu tiskaju po vezi i poznanstvu, pa što onda drugo ostaje pjesniku koji živi u malom gradu, nego da svoje djelo ondje i objavi.

Ali, nije tu bio zanimljiv samo nakladnik, stanovito značenje bilo je sadržano i u izgledu knjige. Jer, ona je tiskana na finom papiru, tvrdo je uvezana i pokazuje prilično visok grafički standard. Osim toga, opskrbljena je i pogovorom i predgovorom. Jedan od ta dva teksta napisao je netko tko ima veze s nakladnikom (recimo, direktor gradske knjižnice), a drugi netko tko i sam ima lirsku žicu, uzmimo, kakva profesorica hrvatskoga. I predgovornik i pogovornik potpisani su sa svim svojim titulama: za jednoga piše da je mr. i ravnatelj toga i toga, a za drugoga da je prof. i član ovoga ili onog tijela. Time se, rekao bih, željelo naglasiti kako lokalna zajednica stoji iza svojega pjesnika i snažno ga podupire, pa su svi jednodušno na njegovoj strani. One titule pak igraju ulogu službenih žigova kakvi se stavljaju na dokumente: predgovor i pogovor zapravo su nekakvi certifikati o vrijednosti, a titule čine taj certifikat valjanim.

Ipak, u samim se tekstovima zapravo bježi od svakoga birokratskog stila, i to je sljedeća važna stvar. Oba su, naime — i predgovor i pogovor — pisani u podignutu tonu, gotovo patetično. Još više, ti tekstovi kao da se trude i sami dosegnuti stanovite poetske vrijednosti, pa se zato neobuzdano koriste metaforama, poredbama i metonimijama, osobito onda kad je riječ o poeziji samoj i onda kad je riječ o milom zavičaju. A to pokazuje kakvo shvaćanje književnosti zastupaju ti autori: književnost niče iz jakih osjećaja, pa ako čovjek te osjećaje ima, onda će poezija i sama nastati. A osim toga, o književnosti se ne može govoriti drukčije nego poetski, čak i uz rizik da govornik pritom ispadne smiješan.

Dok smo se vozili u autobusu u obilazak raznih znamenitosti, vrtio sam onaj sveščić po rukama i pitao se što on govori i što znači. U prvi mah učinilo mi se da iz njega izbija tuga provincije, sve njezine ružne i bolne strane. Ali, onda sam se sjetio da sam i sam provincijalac, i po podrijetlu i po svjetonazoru i po dometima, pa sam se potrudio da u tom sveščiću ipak nađem i nešto vrijedno. Vrijednost sam našao u njegovoj simbolici.

Jer, u literaturi se — više no igdje drugdje — može dogoditi da najbolje namjere urode najgorim plodovima. To pokazuje ona zbirka. Jasno je što se njome htjelo: željela se pružiti potpora književnosti i njezinim stvarateljima, željelo se pokazati kako lokalna sredina ima snage za izdavačke pothvate i kako u njoj cvjeta kultura. A što je ispalo? Ispalo je posve suprotno od toga.

Jer, činjenica da se knjižnica ili ogranak pojavljuje kao nakladnik ne govori ništa o ljudskim resursima koji u toj ustanovi postoje, ali zato nedvojbeno poručuje stanovnicima gradića da je književnost nešto skupo, na što se troši narodni novac, i nešto što je više potrebno onima koji se u takvoj knjizi imenom spominju nego onima koji će eventualno tu knjigu čitati.

Nadalje, ta knjižica poručuje da u književnosti nema nikakvih pravih kriterija ni ustaljenih vrijednosti: dovoljno je da ljudi koji imaju neki ugled u zajednici (kao direktor knjižnice i profesorica hrvatskoga) ovjerove stvar svojim potpisima, pa će ona automatski postati nekakva literatura, doduše u lokalnim okvirima, ali ipak. A pritom je jasno da ni oni koji potvrdu daju nisu posve sigurni u ono što ovjeravaju, čim su svoje tekstove onoliko nakitili.

Napokon, takva knjiga stvara i posve krivu sliku o tome što književnost zapravo jest i što treba da bude. Ona nameće dojam da je literatura nalik na neku vrstu pijanstva, čim se u njoj i ljudi koje inače znamo kao prisebne i odmjerene (kao što znamo direktora knjižnice i profesoricu hrvatskoga), kad pišu, ponašaju kao curice u pubertetu, pa udaraju u nekakve izljeve osjećaja i u teške riječi.

Ukratko, od takve knjige ima mnogo više štete nego koristi, i u tome je simbolika. Ali, kako da to ikomu kažete, a da ne povrijedite njegove osjećaje? Zato i ne kažete ništa, nego učinite, kao što su učinili i sudionici onoga izleta.

Jer, kad se izlet završio, ja sam u autobusu zaboravio kišobran, pa sam se vratio da ga uzmem. Autobus je bio prazan, a u mrežicu iza svakoga sjedala bio je zataknut po jedan primjerak one zbirčice pjesama. Svi su ga ondje kao slučajno ostavili, baš kao što sam učinio i ja sam.