Zanemareno djelovanje

Zanemareno djelovanje

Spomenuvši postojanje ogranaka Matice hrvatske tek šezdesetih i obnovu njihova rada nakon demokratskih promjena devedesetih godina protekloga stoljeća, Istarska enciklopedija prešutjela je cijelo razdoblje djelovanja najstarije hrvatske kulturne udruge na istarskome poluotoku tijekom 19. i početka 20. stoljeća. Kao da prije nije postojalo ništa!

Matica hrvatska, najstarija naša kulturna udruga i kultno ime hrvatske kulture, osnovana je kao Matica ilirska 1842. sa zadaćama promicanja kulture, prosvjete i pisane riječi te popularizacije znanosti i njegovanja svijesti o pripadnosti. Bilo je to doba narodnoga preporoda i oblikovanja moderne hrvatske nacije. Zamisao o njezinu pokretanju dao je vođa iliraca Ljudevit Gaj, a njezine ciljeve formulirao prvi predsjednik grof Janko Drašković, koji je smatrao da Matica ima »nauku i književstvo u našem narodnom jeziku razprostranjivati« i tako mladeži omogućiti da se domorodno izobrazi.

S takvom su uljudbenom i nacionalnom zadaćom pokrenute Matičina izdavačka djelatnost i brojne druge kulturne akcije.

Godine 1874. počinje novo razdoblje. Te godine Matica ilirska dobiva sadašnje ime Matica hrvatska, a na čelo joj dolazi agilni Ivan Kukuljević Sakcinski, koji glavnom svrhom udruge smatra »unapređivati hrvatsku liepu knjigu« i tako promicati prosvjetu i kulturu te snažiti svijest o pripadnosti. U vrijeme kada je pisana riječ ne samo opće dobro, nego i snažno oružje u rukama obespravljivanih u njihovoj borbi za ljudska prava i narodne slobode, izdavanju knjiga, časopisa i novina pridaje se iznimna važnost. Raste usto zanimanje za sve što je stvarao narod – za usmenu književnost i posebno za narodnu pjesmu, za narodni život i običaje..., za folklornu i svekoliku materijalnu i duhovnu kulturnu baštinu. Romantičarski zanos stvara dotad nezabilježeno narodno jedinstvo.

Matica funkcionira policentrično pa širi mrežu ogranaka u sve prostore koje obitavaju Hrvati. Brojne kulturne priredbe organiziraju se ne samo u Zagrebu nego diljem Hrvatske. Plodovi takva rada su, uz ostalo, više od dvije stotine sakupljenih rukopisnih zbirki narodnih pjesama i do devedesetih prošloga stoljeća više od tisuću i petsto naslova ostalih objavljenih knjiga.

PROMICANJE HRVATSKE KNJIGE, KULTURE I JEZIKA

Matica je, kao kulturna ustanova, od samih početaka nazočna na cijelom nacionalnom području, pa i u Istri. Nema razdoblja u kojemu nije bilo zanimanja Zagreba i Matice za taj najzapadniji i rubni dio hrvatskog etničkog prostora.

Tijekom gotovo cjelokupna vremena postojanja društvo bogato djeluje izravno iz zagrebačke središnjice i putem brojnih povjereništava u Istri. Kako su svi članovi društva dobivali Matičine knjige, u više od sto šezdeset godina njezina postojanja, u Istru je njezinom zaslugom dospjelo na desetke tisuća hrvatskih knjiga.

Matica ukazuje na bogatstvo pučkoga stvaralaštva i potiče skupljanje etnografske građe. Stanko Vraz u Matičinu »Kolu« već 1843. objavljuje sedam istarskih narodnih pjesama što mu ih je poslao istarski svećenik iz Svetog Petra u Šumi Josip Bratulić. Pozivima Matičinih iliraca Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, I. K. Sakcinskog (koji su i sami bili sakupljači narodnoga blaga) odazvali su se brojni istarski intelektualci, među kojima Josip Bratulić, Antun Fabris, Mihovil Laginja, Blaž Košara, Petar Uravić, Fran Novljan, Stjepan Žiža... i, najučinkovitiji među njima, Jakov Volčić. Odazvao se i jedini istarski list toga doba koji je izlazio na hrvatskom jeziku, tršćanska »Naša sloga«, koja 1878. tiska upute kako sabirati i bilježiti narodne pjesme i apel da se »pobere sve blago hrvatskoga jezika po Istri«.

U ozračju njegovanja pučkoga književnog, glazbenog i folklornog stvaralaštva, koje je Matica stvorila u svim hrvatskim prostorima, nastaju kapitalna djela. »Naša sloga« iz broja u broj donosi pjesme koje sakupljene u knjizi 1879. izdaje u Trstu pod naslovom Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih. U nakladi »Tiskarnice sinovah K. Amati«, a »potporom Matice hrvatske« iz Zagreba, kako stoji u impresumu knjige, sljedeće 1880. u Trstu izlaze ponovno pjesme »preštampane iz Naše sloge«, ali sada neznatno izmijenjena naslova Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih. Ivan Milčetić je tada u zagrebačkom »Vijencu« pozdravio izlazak te knjige i napisao da je to »najbolja manja zbirka hrvatskih narodnih pjesama«. Najveći je posao obavio J. Volčić. On je, kako to piše u uvodu prve knjige Zbornika MH Hrvatske narodne pjesme, sakupio zbirku koja sadrži 311 ženskih pjesama iz Istre, a ima i pripovijedaka sakupljenih od 1851. do 1877. i poslovica zapisanih 1851.

Kao rezultat takvih nastojanja godine 1910. u nakladi tiskare Josipa Krmpotića u Puli objelodanjena je i knjiga Matka Brajše Rašana Hrvatske narodne popijevke iz Istre, prva knjiga zapisa narodnih popijevaka u kojima je istarska glazba zapisana notnim pismom.

DJELOVANJE IZVAN METROPOLE I U ISTRI

U gotovo svakom važnijem istarskom mjestu toga doba postoje povjereništva, pododbori, odnosno ogranci Matice hrvatske. To nije neobično kada se zna da su takve njezine udruge u to vrijeme postojale ne samo unutar nego i izvan sadašnjega hrvatskoga etničkoga prostora pa ih nalazimo u Beču, Budimpešti, Budvi, Celovcu, Celju, Kotoru, Ljubljani, Mostaru, Parizu, Pečuhu, Požunu (Bratislavi), Pragu, Sarajevu, Subotici, Trnavi, Trstu, Tuzli..., u udaljenijim i prekomorskim zemljama, svuda gdje su živjeli Hrvati. Bogati izvori, među kojima novine i časopisi onoga vremena, arhivska i rukopisna građa, a osobito sačuvane knjige registara, tj. Izvještaja Matice hrvatske, koji su se za svaku upravnu godinu uredno vodili u središnjici u Zagrebu, potvrđuju da aktivnosti Matice nisu mimoišle Istru, da su u njoj djelovala brojna njezina društva, na čijem su čelu bili najugledniji ondašnji istarski obrazovani ljudi.

Prolistali smo tek neke od brojnih nasumce odabranih registara – one iz 1877, 1881, 1885, 1890, 1895. i 1901. Godine 1877. Istra svoje povjerenike, utemeljitelje, prinosnike, tj. članove Matice hrvatske koji uredno uplaćuju članarinu i dobivaju Matičine knjige, ima u Kastvu, Kopru, Lindaru, Lovranu, Mošćenicama, Opatiji, Pazinu, Pićnu, Svetom Mateju, Trstu, Žminju... Četiri godine poslije 1881, članovi Matice još su i u Brseču, Buzetu, Frančićima, Gologorici, Gračišću, Klani, Oprtlju, Podgradu, Pulju (tj. Puli), Rukavcu, Starom Pazinu, Svetom Lovreču, Tinjanu, Trvižu, Veprincu. Godine 1885. nove matičare imamo u Barbanu, Brgudu, Boljunu, Čepiću, Iki, Jelšanima, Juršićima, Kožljaku, Labinu, Lipi, Matuljima, Munama, Poljanama, Spinčićima, Šušnjevici, Trinajstićima, Trvižu, Voloskom, Zvonećima. Članovi Matice 1890. su i u Kanfanaru, Medulinu, Pomeru, Premanturi, Rovinju, Supetru (Svetom Petru u Šumi), Vodicama..., a pet godina poslije i u Baderni, Borutu, Bujama, Črnici, Danama, Dolnjoj Vasi, Draguću, Gradini, Grimaldi, Humu, Kašćergi, Lanišću, Motovunu, Oprtlju, Roču, Slumu, Sovinjaku, Šterni, Topolovcu, Vrhu, Zrenju.

Godine 1901. članovi su zabilježeni još u Bermu, Fuškulinu, Grdoselu, Grožnjanu, Kanfanaru, Kašteliru, Krbunu, Kršanu, Ližnjanu, Mihotićima, Novakima, Obrovu, Poreču, Šumbergu, Šušnjevici, Vižinadi i Završju.

U članku Matica hrvatska u Istri, što ga je na naslovnici lista donijela 23. siječnja 1913. »Naša sloga«, na najvećem je našem poluotoku i na otoku Krku 1912. društvo imalo 17 povjereništava i 354 člana. Matičini su ogranci djelovali u Buzetu, Draguću, Kastvu, Klani, Kopru, Mošćeničkoj Dragi, Opatiji, Pazinu, Poreču, Puli, Rovinju, Rukavcu, Trstu, Vodicama, Voloskom... Matica je ispunila izdavački plan za 1912, tiskala je Nazorove Hrvatske kraljeve, Danteovo Čistilište u prijevodu Kršnjavog, ukupno sedam naslova knjiga razaslanih svim njezinim članovima koji su te godine uplatili članarinu od po šest kruna. Samo je jedna od tih knjiga, roman Petar Veliki književnika Merežkovskog, stajala međutim osam kruna, piše u članku.

U njemu, zapravo pismu Matice hrvatske iz Zagreba, govori se o Istri kao o hrvatskome kraju, u kojem je »hrvatstvo ugroženo«, u kojem djeluje relativno najmanje povjerenika i članova udruge pa bi trebalo »raditi oko osvješćivanja narodnih sila«. Matica će zbog toga, piše list, i dalje voditi posebnu skrb o Istri, pa je u tom duhu već odlučeno da se u 1913. tiskaju dvije knjige iz Istre: Nazorove Istarske priče i roman V. C. Emina Iza plime.

ISTARSKI INTELEKTUALCI NISU ŠUTJELI

Tadašnji dužnosnici Matice hrvatske u Istri bili su hrabri promicatelji hrvatskoga jezika, kulture i pisane riječi u doba kada je to bilo najpotrebnije. Bili su to mahom narodni svećenici i učitelji, ljudi izgrađene svijesti o pripadnosti, intelektualci koji ne šute, koji govore o bolima svoga naroda. U doba odnarođivačkih nasrtaja talijanske iredentističke politike nepotkupljivo su bili upregnuti u obranu nacionalnog identiteta svoga naroda jer su bili uvjereni da naobrazba i veće čovjekove sposobnosti povećavaju njegove dužnosti i odgovornosti za sudbinu naroda. Takvim intelektualcima karijere, časti i materijalne koristi nisu bile važnije od skrbi za svoj narod, za njegov ravnopravan položaj u društvu.

Istaknuti članovi i povjerenici Matice hrvatske u Istri bili su: Josip Batel, Matko Brajša, Viktor Car Emin, Ivan Cukon, Juraj Dobrila, Filiplić Pravdoslav, Ivo Glavina, Josip Grašić, Ante Jakić, Ernest Jelušić, Antun Kalac, Luka Kirac, Lacko Križ, Eugen Kumičić, Šime Kurelić, Matko Laginja, Matko Mandić, Fran Matejčić, Fran Novljan, Dušan pl. Preradović (sin Petra Preradovića), Ivan Rendić, Josip Ribarić, Vjekoslav Spinčić, Andrija Stanger, Vinko Šepić, Dinko Trinajstić, Josip Velikanja... Književnik E. Kumičić obnašao je usto i dužnost u Glavnom odboru središnjice u Zagrebu.

Samo tim etičnim i hrabrim ljudima, koji su se u doba zakašnjela hrvatskog narodnog preporoda i istarskoga narodnjaštva stavili na čelo svoga siromašna i obespravljivana težačkog puka, njegovih kulturnih, prosvjetnih i gospodarskih društava: hrvatskih čitaonica, narodnih domova, sokola, družbinih udruga za otvaranje škola na materinskome jeziku, posujilnica, zadruga... i Matičinih ogranaka, treba zahvaliti za opstojnost kulturnih i ostalih posebnosti većinskoga naroda istarskih prostora.

KAO DA PRIJE NIJE POSTOJALO NIŠTA

Spomenuvši postojanje ogranaka Matice hrvatske tek šezdesetih i obnovu njihova rada nakon demokratskih promjena devedesetih godina protekloga stoljeća, Istarska enciklopedija prešutjela je cijelo razdoblje djelovanja najstarije hrvatske kulturne udruge na istarskome poluotoku tijekom 19. i početka 20. stoljeća. Kao da prije nije postojalo ništa!

U natuknici o Matici prva naša regionalna enciklopedija donosi samo podatke o njezinu djelovanju u doba kratka proplamsaja demokratskih i slobodarskih ideja pokreta koji danas nazivamo Hrvatskim proljećem. O istarskim ograncima u tom razdoblju do njihove zabrane u prosincu 1971. u tekstu nešto duljem od jednog retka (sic!), spominje ogranke u Puli, Poreču, Pazinu i Rovinju, ali kao dio reformskoga pokreta, dakle u kontekstu politike nakon čijeg je sloma »više članova uhićeno«. Čak i ta kratka epizoda u više od stoljeća i pol života Matice hrvatske ostala je nedorečena. Osim što ništa nije napisano o bogatu kulturnom radu tih ogranaka, prešućeno je da je tada postojao i Ogranak u Umagu, koji je izdavao zbornik Bujštinu i časopis »Susrete«.

Izbjegavši, istina, kvalifikaciju ondašnjih vlastodržaca o maspoku, u Enciklopediji se ipak spominju progoni matičara, ali nema ništa o činjenici da su se pod plaštem tadašnje partijske borbe protiv hrvatskoga nacionalizma gasila hrvatska kulturna društva, kulturne aktivnosti, pjevački zborovi, čitaonice, izdavački planovi..., da se tom izlikom na optuženičku klupu umjesto hrvatskoga nacionalizma stavljala hrvatska patriotska i nacionalna svijest, da su se u borbu uz partijske silnike i protivnike izlaska iz komunističkog sustava neslobode učinkovito ubacivali nacionalisti naših manjina, osvjedočeni protivnici mira i ravnopravnosti svih, oni koji su razarali suživot na istarskim prostorima.

Ništa o pokušaju da se osnivanjem Matičinih ogranaka za trajanja Proljeća prvi put nakon 1918. pokušalo uz talijanska kulturna društva ustanoviti i ona hrvatska, uspostaviti ravnotežu u uljudbenom životu obiju jezičnih, kulturnih i etničkih zajednica na najvećem našem poluotoku – ekvilibrij djelovanja nacionalnih kulturnih udruga obaju povijesnih naroda istarskih prostora kakav je smio postojati i kakav je postojao u Istri za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, ali ne i za trajanja Jugoslavije.

***

U Istarsku su enciklopediju uvršteni i podaci o nizu manje važnih činjenica, pokreta, neznatnih osoba, udruga i događaja, ali su zaobiđeni, potpuno prešućeni ili tek spomenuti neki važniji – među njima kulturne udruge koje su u traumatskim prostorima Istre njegovale one vrijednosti koje su nas, unatoč dugim povijesnim nedaćama, čuvale i očuvale.

Kada se to dogodi i s Maticom hrvatskom, koja je knjigom i drugim široko zasnovanim kulturnim djelatnostima, u svojoj dugoj povijesti postojanja imala integrativnu snagu promicanja jedinstva i sjedinjenja svih hrvatskih zemalja, koja se učinkovito suprotstavljala nasrtajima na samu opstojnost naroda, onda na tu činjenicu sa žaljenjem treba i javno upozoriti.

Branimir Crljenko