Zagreb d.o.o.

Zagreb d.o.o.

Polazeći od činjenice da ne postoji cjelovita strategija i vizija održivoga razvoja grada Zagreba, zbog čega mnogi vrijedni gradski prostori bez znanja i sudjelovanja građana prelaze iz potencijalne javne namjene u ruke divljega kapitala, inicijativa građanskih udruga Pravo na grad smatra da je smjer u kojem se razvija Zagreb posve neodrživ i suprotan načelima svima jasna i dobra upravljanja te zahtijeva: zaustavljanje cijeloga procesa izgradnje trgovačkoga centra na Cvjetnom trgu; zaustavljanje programiranja, projektiranja i izdavanja dozvola na području Donjega grada kao zaštićene povijesne cjeline kao i na objektima industrijske baštine dok se ne donese strategija održivoga razvoja

Na dosad najpodmukliji način građevinska se mafija pokušala iza leđa stručne javnosti i građana domoći sama središta grada Zagreba. Oko je bačeno na gradski blok između Cvjetnoga trga, Ilice, Gundulićeve i Varšavske ulice. Riječju, Hoto grupa građevinskoga poduzetnika Tome Horvatinčića, poznata po nizu neprimjerenih arhitektonskih ekscesa u Zagrebu, te potpuno anonimna tvrtka Immo World Wide poželjeli su si eto izgraditi stambeno-poslovni centar s podzemnom garažom od pet etaža u središtu grada, tik pod nosom spomenika pjesniku Petru Preradoviću.

Srećom, početkom prosinca dobro čuvani plan procurio je izvan špekulantskih krugova i gradskih ureda, nakon čega su na Cvjetnom trgu inicijativa građanskih udruga građanske udruge Pravo na grad i Zelena akcija prosvjednom akcijom znakovito naslovljenom Totalna rasprodaja, Zagreb d.o.o. s tim slučajem upoznale javnost. Na reakciju građevinskoga vizionara Horvatinčića nije trebalo dugo čekati. Uslijedila je već drugoga dana nakon što je skandalozna vizija razotkrivena. U četiri dana, koliko je trajala novinska prepiska, i Horvatinčić i upleteni gradski dužnosnici zapetljat će se u klupko kontradiktornih izjava. Vrhunac licemjerja bit će, s jedne strane, Horvatinčićev poziv građanskim udrugama, koje su aferu razotkrile, na suradnju, te s druge strane prebacivanje krivice na njegove prirodne saveznike, gradonačelnika Milana Bandića i njegova savjetnika pokornog Slavka Dakića, bahato nastojeći svima dati do znanja da je on taj koji u gradu odlučuje gdje, kada i što će se graditi, a ne gradska uprava i građani.

Slijed događaja tih ranoprosinačkih dana, čiji su nemir nad predblagdanski uljuljkanom metropolom dodatno pojačali topla južina i puni mjesec, moguće je djelomično rekonstruirati pomnim iščitavanjem članaka objavljenih u nekoliko utjecajnih dnevnih tiskovina (»Jutarnji list«, »Vjesnik«, »Novi list«, »Večernji list« ( 6 – 9. prosinca 2006).

Predigra tom krležijanski tragikomičnom dramoletu otvoreno je pismo građanima grada Zagreba trideset devet stručnjaka predvođenih urbanisticom Verom Petrinjak-Šimek u povodu još jedne od megalomanskih zamisli (čitaj obmana) gradonačelnika Milana Bandića i njegova savjetnika Slavka Dakića, u povodu prijedloga gradnje sjeverne gradske zaobilaznice, odnosno sjeverne tangente prstena i tunela kroz Medvednicu, što bi državu, a time i porezne obveznike, koštalo sve skupa blizu nimalo skromnih 1,2 milijarde eura. Bandićevu zagorsku tangentu i tunel kroz Medvednicu ta će skupina stručnjaka nazvati običnom besmislicom. Izbjegavajući površne špekulacije urbanistica Petrinjak-Šimek pita se koji su pravi interesi iza te zamisli, koji se prema njoj od javnosti skrivaju ispod svih mogućih laži. Kao što je rečeno, cijena projekta bila bi blizu 1,2 milijarde eura, od kojih je 837.000.000 eura predviđeno za izgradnju tunela, dok je za troškove pratećih prometnica predviđeno 327.000.000 eura.

Arhitekt Branko Kincl, pod čijim je vodstvom izrađen projekt sjeverne tangente, tvrdi pak da je cijena projekta 350.000.000 eura i da uopće nije pretjerana, te da bi za grad bila apsolutno isplativa. Dakle tko bi mogao imati koristi od ostvarenja rečene zamisli? Vera Petrinjak-Šimek izdvaja pet interesnih skupina (H-Alter – elektroničke novine H-rvacke ALTER-naive). Na prvome mjestu izdvaja projektante, koji su do sada samo studirali, a sada će morati još detaljnije sve skupa prostudirati i izrađivati bezbrojne elaborate, koji su uvjet izdavanja najprije lokacijske, pa potom građevinske dozvole, nakon čega dolaze sami izvedbeni projekti. Nitko ne može zamisliti, ističe ona, kolike bi bile cifre isplaćene branši projektanata, ali znamo izračunati koliko je deset posto od investicijske svote. Druga interesna skupina prema njoj su izvođači, bageraši, kamiondžije, građevinske tvrtke… Sve su to prema njoj časni ljudi koji se trude zarađivati pošteno (ili manje pošteno) za život. Ali, pita se ona, zar oni moraju zarađivati baš u Parku prirode Medvednica? Treća su skupina postojeći vlasnici zemljišta, a još više oni koji su ga jeftino nedavno kupili, ili ga svakodnevno kupuju, a skupo bi ga prodali u slučaju početka zamišljenih radova. Četvrtu skupinu čine poduzetnici ulagači, koji prema njoj ne mogu zamisliti da, nakon izgradnje skijaškoga centra na Medvednici, ne bi malo omastili brk izgradnjom hotela, apartmana, restorana i ostalih sadržaja sa sjeverne strane, gdje završavaju skijaške staze i gdje je zamišljeno veliko parkiralište. U posljednjoj, petoj, skupini nalaze se sadašnji i budući vlasnici vikendica i ljetnikovaca sa sjeverne strane Medvednice. Među njima su, ističe ona, neki tako velike face, da bi uspješno mogli zagovarati nužnost izgradnje tunela. Ta cesta odgovarat će samo macho-tipovima, zaključuje Vera Petrinjak-Šimek, koji voze džipove zatamnjenih stakala, kakav, prema njoj, slučajno vozi i autor projekta (»Večernji list«, 9. prosinca 2006). No, nažalost, ona neće i riješiti prometni problem grada Zagreba, a uništit će čitavu podsljemensku zonu.

I dok je struka upozoravala na negativnost te Bandićeve megalomanske zamisli, daleko od očiju javnosti i struke građevinski su špekulanti u suradnji s gradskim službama u najvećoj tajnosti kovali dosad najpodmukliji plan prepada na najuže gradsko središte. Konačno početkom prosinca mediji počinju izvještavati o skorom početku gradnje tzv. Lifestyle centra na mjestu bivšega Kina Zagreb na Cvjetnom trgu (»Jutarnji list«, 6. prosinca 2006). Iz novinskih natpisa moglo se doznati nekoliko vrlo šturih informacija u vezi s najavljenom gradnjom. Prva je ta da iza projekta stoji dosad anonimna tvrtka Immo World Wide stanovitoga Tomislava Petrovića, čiji je partner Horvatinčićeva Hoto grupa. Druga informacija koja se mogla pročitati jest da se početak izgradnje planira sredinom 2007. godine. Treća informacija odnosila se na karakter objekta — izgradnja centra na trima razinama (niže prizemlje, prizemlje i više prizemlje) u sklopu kojega bi osim trgovina trebali biti i rezidencijalni stanovi, a, doznajemo, razmišlja se i o gradnji podzemne garaže. Četvrta informacija, vrlo znakovita, a koju tada za medije iznosi Petrović jest da se trenutno osiguravaju dozvole za gradnju te da je u tijeku izrada idejnih rješenja, a da će do kraja godine biti izabran najbolji rad koji će biti pokazan javnosti. Tom prigodom novopečeni je građevinski mešetar izjavio i da će se sve napraviti u suradnji s arhitektima i Institutom za urbanizam grada Zagreba. Na temelju izrečenoga nameće se nekoliko pitanja, od kojih će neka donekle biti rasvijetljena tijekom nadolazeće rasprave. Na prvom mjestu postavlja se pitanje koji su to stručnjaci s kojima su ti građevni špekulanti surađivali. Jedan od mogućih odgovora jest da se čitava ta mutna trgovina odigrala iza vrata pročelnika Gradskog ureda za strategijsko planiranje Slavka Dakića (»Jutarnji list« 7. prosinca 2006) zbog, kako se ističe, sprege s investitorima, a spomenuti je ionako umiješan u većinu dosadašnjih devastacija gradskoga prostora. Jedna od posljednjih nepogoda po kojima ga pamtimo jest i skandalozno postavljanje spomenika Nikoli Tesli na križanju Preradovićeve, Tesline i Masarykove ulice, koji je pokorno postavio po zapovijedi gradonačelnika Milana Bandića.

No, najviše pitanja nameće nam četvrta informacija. Naime nije jasno za što to stanoviti Petrović prikuplja dozvole? Za gradnju? Ako je ona u pitanju, pitanje je za koju gradnju i na temelju kojih projekata? No u nastavku izjave doznajemo da je izrada projekata još u tijeku i da će tek biti izabran najbolji rad. Dakle, izrađeni projekti još ne postoje, oni se rade, ali nepoznato je tko je to pozvao skupinu autora da ih izrađuje daleko ne samo od očiju javnosti nego i od mjerodavnoga Društva arhitekata grada Zagreba. No još nije jasno za što se onda užurbano osiguravaju dozvole? Možda za rušenja? Budući da je središte grada kao visokokonsolidirano gradsko područje štićeno odredbama GUP-a, ali i Zakonom o zaštiti kulturnih dobara, takvo rješenje jedino bi mogao donijeti Gradski zavod za zaštitu spomenika. Nažalost, svjedoci smo da je i taj zavod postao tek puka ekspozitura gradonačelnika i njegovih pokornih suradnika.

Istoga dana (6. prosinca 2006) u pet do jedanaest aktivisti Zelene akcije i Prava na grad na Cvjetnom su trgu izveli protestnu akciju Totalna rasprodaja, Zagreb d.o.o., na kojoj se skupila nekolicina građana (među njima bio je i potpisnik ovih redaka), nakon čega je održana i tiskovna konferencija na kojoj je između ostalog rečeno da Immo World Wide u partnerstvu s Horvatinčićem planira rušenje ne samo Kina Zagreb nego i Stomatološkog fakulteta, bivše Vjesnikove tiskare te dviju zgrada u Preobraženskoj ulici. Riječju, opustošio bi se i okljaštrio čitav blok na potezu između Cvjetnoga trga, Ilice te Gundulićeve i Varšavske ulice. Tom prigodom jedan od aktivista iznosi podatak da će se zahvat unutar zaštićene gradske jezgre odvijati u trima fazama. U prvoj će se fazi uz kino rušiti bivša Vjesnikova tiskara i Stomatološki fakultet, a potom i zgrade u Preobraženskoj ulici, nakon čega se planira i izlazak na Ilicu, Gundulićevu i pješačku zonu u Varšavskoj (»Jutarnji list«, 7. prosinca 2006). Istup udruga u javnosti izazvao je uznemirenost kako u Horvatinčića tako i u nekih gradskih čelnika.

Pročelnik Gradskog ureda za strategijsko planiranje Slavko Dakić prilično će neuvjerljivo opovrgnuti vijest o gradnji trgovačkoga centra. S jedne strane izjavit će kako se »na Cvjetnom trgu ne priprema gradnja trgovačkog centra jer to nije predviđeno GUP-om« (»Vjesnik«, 8. prosinca 2006), da bi se već nekoliko redaka niže u tiskovnom izvješću doznalo da su investicijsko društvo Immo World Wide i Hoto grupa Tomislava Horvatinčića naručili izradu urbanističkoga rješenja toga bloka, no priznajući da se natječajem samo istražuju mogućnosti bloka, a da je još dalek put do konačne realizacije. Dakića pak u čitavoj stvari dodatno kompromitira i podatak građanskih udruga prema kojima doznajemo da je spomenuti i u ocjenjivačkoj komisiji toga natječaja. U međuvremenu na vidjelo počinju izlaziti i neka ugledna imena članova ocijenjivačkog suda i arhitekata koja očito nisu mogla odoljeti nemoralnoj Horvatinčićevoj ponudi prihvativši se izrade natječajnih projekata (»Jutarnji list«, 8. prosinca 2006).

Mnogo mudrije od gradskih čelnika reagirao je Horvatinčić, koji je u petak 8. prosinca sazvao tiskovnu konferenciju na kojoj je nastojao svim silama obraniti projekt, pri čemu se nije libio svu krivicu prebaciti na Bandića i Dakića. Bandić i Dakić krivi su, prema njemu, za uništavanje grada, jer ne provode studije (»Jutarnji list«, 9. prosinca 2006), cijeli blok, tvrdi, sada izgleda »kao štakornjak« i grad je kriv za to (»Večernji list«, 9. prosinca 2006). U svom teatralnom nastupu Horvatinčić će činiti nevjerojatne, kopernikanske obrate. S jedne strane prozvat će spomenute udruge, postavivši im pitanje što su dosad napravile za grad (»Večernji list«, 9. prosinca 2006), da bi ih odmah potom pozvao da se pridruže projektu i kažu svoje prigovore na radove, a ne da ga javno linčuju (»Vjesnik«, 9. prosinca 2006). Jednako tako nastojat će podilaziti i javnosti bombastičnim izjavama, od toga da mu se od trgovačkih centara diže kosa na glavi, do antologijske: »Prostor ćemo dati i kulturi, mogli bismo sagraditi novo kino ili kakav društveni sadržaj.« Licemjerno, nema što.

Četvrti dan stvari oko gradnje Horvatinčićeva centra mnogo su jasnije. Doduše njegov partner više se gotovo i ne spominje. Iznose se detaljniji podaci o projektu prema kojem bi se u tom bloku gradila garaža s osamsto parkirnih mjesta i stambeno-poslovni centar na 51 000 četvornih metara (»Vjesnik«, 9. prosinca 2006). Zanimljivo je da je tu informaciju potvrdio i Horvatinčić precizirajući neke pojedinosti projekta. Na prvom mjestu priznaje da je raspisan urbanističko-arhitektonski natječaj, o kojem je prethodno govorio Dakić, čiji će rezultati biti poznati do 15. prosinca (»Vjesnik«, 9. prosinca 2006) te da trenutno vrhunski domaći i svjetski stručnjaci pokušavaju pronaći ponajbolja rješenja za uređenje toga bloka (»Jutarnji list«, 9. prosinca 2006). Istodobno prema podacima Prava na grad doznajemo da je pripremljeno službeno rješenje o rušenju Kina Zagreb, što će poprilično neuvjerljivo pokušati zanijekati pročelnik gradskog ureda za izgradnju i prostorno planiranje Davor Jelavić, dok je službeno stajalište mjerodavnoga Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture do danas ostalo nepoznato ili barem naoko nepoznato. Naime do 15. prosinca na Horvatinčić–Dakićev natječaj pristiglo je šest prijedloga arhitekata Branka Silađina, Gorana Rake, Borisa Frigića, arhitektonskog ateljea Puljiza i Medića, Borisa Podrece i Gianfranca Lizzula. O pristiglim će radovima prosuđivati Horvatinčićev ocjenjivački sud u kome se našla i pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika Doris Kažimir, te Slavko Dakić, Ivica Franjek, Radimir Čačić, povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, arhitekti Marijan Turkulin, Zdravko Mahmet i neka ugledna imena iz umjetničkog života.

Polazeći od činjenice da ne postoji cjelovita strategija i vizija održivoga razvoja grada Zagreba, zbog čega mnogi vrijedni gradski prostori bez znanja i sudjelovanja građana prelaze iz potencijalne javne namjene u ruke divljega kapitala, udruga Pravo na grad smatra da je smjer u kojem se razvija Zagreb posve neodrživ i suprotan načelima svima jasna i dobra upravljanja te zahtijeva: zaustavljanje cijeloga procesa izgradnje trgovačkoga centra na Cvjetnom trgu; zaustavljanje programiranja, projektiranja i izdavanja dozvola na području Donjega grada kao zaštićene povijesne cjeline kao i na objektima industrijske baštine dok se ne donese strategija održivoga razvoja; izradu strategije održivoga razvoja grada, temeljenu na iskustvima pažljive urbane obnove europskih gradova — koja gradsko tkivo razvija, obnavlja i zaštićuje: objedinjavanjem ciljeva stanovnika, planera i poduzetnika; sudjelovanje građana u procesu izrade strategije; ukidanje Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada te rehabilitaciju samostalnosti struke.

Nažalost u hrvatskoj metropoli građani sve više gube pravo na grad, koji se sve više počinje oblikovati prema vizijama i interesima nekoliko ljudi poput Milana Bandića, Tomislava Horvatinčića ili Zdravka Mamića i njihovih sluga pokornih.

Krešimir Galović