Vrtoglavi spleen marginalaca

Vrtoglavi spleen marginalaca

Bez obzira na društvene i civilizacijske slojeve ćudoređa i konvencija, i možda baš zbog njihova sve većeg tereta, tango je ostao simbol istinski ljudske provokacije

U subotu 9. prosinca riječki je balet premijerno izveo Tango, autorsku večer Edwarda Cluga, inače nagrađivani koreografski prvenac solista, a već nekoliko godina i ravnatelja mariborskog baleta. Tango u izvedbi baleta SNG Maribor gostovao je u zagrebačkom HNK u jesen 1998, i to je bio izniman doživljaj, nakon kojega nisam propustila ni jednu Clugovu predstavu. Riječki Tango nešto je drukčiji, napravljen za druge plesače, drukčijega tijela i scenske osobnosti, ali jednako snažno djeluje kao poetska i plesno/dramska cjelina. Cluga slijedi jaka suradnička ekipa: asistentica Valentina Turcu, scenograf Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš i oblikovatelj svjetla Boris Blidar.

»Tužna misao koja se pleše« ili »vrtoglavi spleen marginalaca«, kako zgodno reče Hugo Pratt, tango je nastao na ulicama, ali je, neodoljiv, erotičan i zamamno tragičan, ubrzo osvojio sve slojeve društva. Bez obzira na društvene i civilizacijske slojeve ćudoređa i konvencija, i možda baš zbog njihova sve većeg tereta, tango je ostao simbol istinski ljudske provokacije, kao izazov sudbinske osamljenosti u strastvenoj žudnji za stapanjem, intenzivnijim osjećajem sebe u bivanju s drugim. Tragična ljepota življenja koja ima dva osnovna i tijelom određena pojma: ljubav i smrt, i između njih plete se beskrajan niz emotivnih nijansi.

I u tom smislu Tango je predstava koja prelazi rampu. Kolaž krasnih glazbenih brojeva, s naglašenim međuprostorima tišine, tišine kao mogućeg epiloga jedne scene, ili napetog iščekivanja druge, ili jednostavno zaustavljeni trenutak okamenjena, osjećajem zaskočena tijela. Uglavnom komorne, slike se nižu kao kratki rezovi, ganutljivi susreti, nalaženje i gubljenje. Galerija likova (osobnosti fino istaknute kostimom Kulaša) koja se nekamo žuri, nalazi, prolazi, na trenutak zaustavlja, bježi od neugodne situacije kao što je motiv obamrla tijela na podu koje znakovito diže ruku upirući prstom nekamo gore. Antonija Družeta i Vitali Klok su drag, neugledan par. Ona punašna u haljini na točkice, a on u krivo zakopčanoj košulji, prepoznaju se na početku i ostaju zajedno. Laura Popa, zavodljiva Carmen koja se poigrava s dvama macho-muškarcima (Valeri Rasskazov i Dmitri Andrejčuk), Cristina Dicu Lukanec dojmljiva u posljednjoj sceni, na stolcu, nepomična pogleda, s cigaretom i samo ritmičnim repetitivnim pokretom nogu, Paula Rus, Anka Popa, Irina Köteles, Leonid Antontsev; izazvana britkom ženstvenošću, jaka je muška scena borbene energije; zajedno hvataju trenutke, prekratka nalaženja u zagrljaju tanga.

Središnja scena predstave ostala je bolni duet nemoći, tango gotovo bez dodira, susret slijepoga, bolesnog mladića (Andrei Köteles) i prekrasne gluhonijeme djevojke (Sabina Voinea); on u lomnom pokretu vidljivo moćna tijela – koje otkazuje poslušnost, a ona u grčevitoj žudnji prevođenja ljubavne pjesme (koju čujemo) na gestualni jezik gluhonijemih. Njihov duet će imati nekoliko pokušaja. Ali iako je tijekom predstave on u nekoliko navrata ono nepomično, opominjuće, tijelo koje unosi tjeskobu na sceni, u posljednjoj

slici/frizu na rubu scene u kojem svako ostaje u ritmičnom ponavljanju dominantnoga plesnog motiva, djevojka pušta nečujni krik, polako pada na mladića koji pokušava plesati nikad doplesani tango s opuštenim, beživotnim tijelom koje polako klizi dolje. I to je kraj i Tanga.

Maja Đurinović