Vegnimo al dir el merito

Vegnimo al dir el merito

Talijanska scenska riječ u Rijeci, istina, svjedoči o prošlosti, ali o njezinu najboljem dijelu, jednako kao što na nenadomjestiv način obogaćuje sadašnjicu, u kojoj bismo bili beskrajno siromašniji kad bismo se zatvorili u svijet kulturne i jezične autarhije

Dakle, što je Talijanska drama? U čemu je njezino značenje te, realno govoreći, koliko je ono? Što su njezini zadaci, što je (možda) propustila u prošlosti i što bi, koliko ja to mogu vidjeti, trebala činiti u budućnosti? Jer vjerujem da ne samo što je podupire prošlost i tradicija, nego pred njom stoji i potencijal budućnosti. Jasno, č una parola govoriti ovako o budućnosti; još više no sadašnjost, svaki trenutak koji curi kroz prste i pretače se u slabo pohranjenu prošlost, budućnost je neizgledna i neuhvatljiva – na nama je da je zamislimo i oblikujemo tek onoliko koliko je to u našoj moći. No, zato je bitno da u nju vjerujemo, ma koliko nas sadašnji trenutak (i tu govorim općenito) mogao obeshrabrivati obilno nas hraneći crnim mislima i prikladnim narodnim mudrostima.

Veramente, cosa voul dire? Mnoge stvari. Kao ustanova talijanske narodne manjine, samim postojanjem ponavlja prastari pjesnikov usklik, koji je nekoć (s pravom) bio vezan uz Hrvate: »Još smo ovdje, još nas ima!« Danas, kad se povijesna situacija stubokom promijenila, valja se uzdati da će ta promjena zahvatiti i svijest svakoga pojedinca, koliko i kolektivni mentalitet. Isključivost je stvar nepovratne prošlosti: talijanska scenska riječ u Rijeci, istina, svjedoči o prošlosti, ali o njezinu najboljem dijelu, jednako kao što na nenadomjestiv način obogaćuje sadašnjicu, u kojoj bismo bili beskrajno siromašniji kad bismo se zatvorili u svijet kulturne i jezične autarhije. Razumije se, bilo bi neumjesno govoriti o bilo kakvoj globalizaciji, što je danas pomodni termin koji pokriva heterogen skup malih prednosti i velikih opasnosti: i talijanska kultura gotovo je jednako u opasnosti kao i ona hrvatska. U opasnosti je pred neoliberalističkim doktrinama privatizacije i komercijalizacije svega i svačega, pa i dobara koja pripadaju narodu tout court i ne mogu biti otuđena ni na koji način; u opasnosti je pred sveopćim (i propagiranim, i proklamiranim) potrošaštvom i medijskim nasrtajima poluobrazovanosti, popraćenima s mnogo arogancije, populizma i agresivnosti; u opasnosti je pred angloamerikanizacijom koja ponajprije nudi svima iste proizvode, onda isti način života, isti jezik i podjednake preostatke nekadašnje kulture. Danas kazalište stoji kao brana pred lavinom sveopćega Hollywooda: ono mora braniti tradiciju, reproducirajući je na način koji neće biti sterilan, nego, naprotiv, sav uronjen u život današnjice i okrenut budućnosti, kojoj jedino tako neće biti pasivan objekt, nego aktivan oblikovatelj.

Drugim riječima, hrvatski i talijanski teatar nužni su saveznici: zadaci i težnje su im podjednaki. U hrvatskoj okolini, također, Talijanska drama dragocjena je i s drugih razloga. Ponajprije, ona je neprestance otvoren prozor prema susjedu: prozor koji gleda na razvijeno građansko društvo (kakvo je danas talijansko), njegove dvojbe i unutarnja previranja, moralne dileme i katarze koje se jasno odražavaju u djelima najboljih suvremenih dramtičara. Prozor prema teatarskoj estetici, stilu i organizacijskom modelu kazališta drukčijem od hrvatskoga; naposljetu, i prozor, koji kao kakva porta–finestra, omogućava dvosmjernu komunikaciju, upoznavajući i Italiju (odnosno, talijansko jezično područje) s onim što je u hrvatskoj klasičnoj i suvremenoj dramaturgiji vrijedno.

Talijanska drama, danas i ovdje, jednako tako svjedoči i o dosegnutoj civilizacijskoj razini, ne samo o supostojanju nego i o prožimanju i međusobnom obogaćivanju kultura, koje dijalogom i suradnjom navješćuju Europu bez granica i drugih barijera, bez željeznih zastora ili schengenskih režima. Unutar Hrvatske, riječka Talijanska drama posjeduje još jedan bitni aspekt, koji se često zanemaruje: autori minoranze, ma kako ih trenutno bilo malo, ili ma kako trenutno izgledali zaokupljeni globalnim temama, ipak svjedoče o drukčijem pogledu na našu stvarnost. Za svakoga dobronamjerna ili samo objektivna procjenitelja, takav pogled (istodobno integriran, i – ovo nije vrijednosni sud – pozicijom marginaliziran), korektiv je čiju važnost nije moguće precijeniti, i koji treba uvažavati kao bitan element slike ili dojma cjelokupnosti.

Ipak, Talijansku dramu, osim onih općenitih, ponajprije ekonomskih ili svjetonazornih (da tako kažem) opasnosti, vrebaju i neke latentne, unutrašnje. Primjerice, njezino zatvaranje u agilan, ali uzak svijet minoranze bio bi takav pogrešan potez. Ona jednostavno mora ostati širokom, otvorenom, velikom pozornicom – ili je više neće biti. Ona mora propitivati djela svjetskih, talijanskih i hrvatskih klasika, u suvremnoj produkciji mora pronalaziti relevantno i primjereno vremenu i prostoru svoga djelovanja – baš kao što mora, odmjereno i povremeno, zastati i pomno se zagledati u svoju užu sredinu i ondje potražiti nadahnuće za predstave koje će prodrijeti do srca i uma svakoga pojedinca koji je dijelom njezine najvjernije publike. Ako ovoga časa takvih djela nema, treba vjerovati da će ih biti.

Zasebno stoje koprodukcije s Hrvatskom dramom: riječ je o projektima koji su do sada uvijek svjedočili o multikulturalnosti sredine, o toleranciji i takvu prožimanju koje neće (bilo namjerno, bilo stihijski) naštetiti pojedinačnim identitetima, nego naprotiv pridonijeti njihovu boljem razumijevanju. Ako već povijest ni prema komu na ovim prostorima nije bila laka, pokažimo barem da nas je nečemu poučila. Jedan od metaforičkih i stvarnih, gotovo brehtovskih, poučaka te povijesti, upravo je postojanje Talijanske drame u Rijeci.

I to je poučak, »vegnimo al dir el merito«, (»recimo po istini«, Goldoni, I rusteghi), koliko za hrvatsku intelektualnu i kulturnu javnost (uopće za onu koja promišlja različite aspekte trenutka koji živi), toliko i za onu talijansku – podrazumijevajući pod tim onu u Italiji. Danas, kad je od svih kulturnih imperijalizama preostao samo jedan (i kad je taj termin, izvan današnjega konteksta već spominjane globalizacije, zapravo izgubio smisao), bilo bi vrlo dobro kad bi i u Italiji uistinu razumjeli, prihvatili i poduprli fenomen zvan Talijanska drama Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajca u Rijeci. Prihvatili onako, mislim, kako on sam sebe određuje, i kako ga mi razumijemo.

Boris B. Hrovat