Umjetnici u atelijerima

Umjetnici u atelijerima

Izmjerena je distanca koja govori o odnosu, ona koja i dopušta prijateljsku ležernost portretiranih. Svi oni vrlo se opušteno izlažu i pružaju nam doživljaj da su uhvaćeni negdje usput, u predahu posla, tijekom razgovora s fotografom, bez dodatne pripreme, u ritmu vlastitog života

Osamdeset portreta poznatih umjetnika izložio je Luka Mjeda u Muzeju za umjetnost i obrt pod naslovom Luka i umjetnici. Na formatima 50 x 62 cm posjetitelj je izložbe tako mogao zaviriti u oči Željku Kipkeu, Ivanu Kožariću, Edi Murtiću, Lovri Artukoviću, Niki Radić i mnogim drugima znanim hrvatskim imenima. I riječ je zaista o doslovno shvaćenu zavirivanju u oči, jer gotovo svi umjetnici gledaju ravno u Luku Mjedu, pri čemu ostaje fotografski zabilježen prisan odnos koji svakako nadilazi kontakt: autor – promatrani objekt.

Uspješnost Mjedinih portreta zasniva se na nekoliko očiglednih činjenica, a najupadljiviji je upravo odnos portretirane osobe i fotografa, na kojem se i zasniva svaki dobar portret, a glasila bi: umjetnik prije portretiranja mora s osobom uspostaviti dijalog. Na svim fotografijama Luke Mjede mi dobivamo dojam da je on već odavno uspostavljen i izgrađen, i to upravo podjednako sa svih osamdeset portretiranih osoba.

Luka Mjeda pritom ne špijunira svoje modele, ne približava im se previše, ne razotkriva ih i ne ogoljuje. Stječemo jasnu sliku da je riječ o pravom prijateljstvu punu poštovanja i razumijevanja, koje Luku Mjedu stavlja na distancu s upravo preciznom mjerom, koju bismo mogli nazvati 50 – 50, a koja umjetniku dopušta da vidi ostajući pritom i on sam vidljiv na svojoj poziciji promatranja. Autor se zapravo nalazi na točno pola puta. Ukoliko bi kojim slučajem stajao bliže, portretirana bi osoba zavladala našim osjetilima, razmjerom bi postala veća od nas, previše nam se intimno pokazujući i preplavljujući nas. Izmjerena je distanca koja govori o odnosu, ona koja i dopušta prijateljsku ležernost portretiranih. Svi oni vrlo se opušteno izlažu i pružaju nam doživljaj da su uhvaćeni negdje usput, u predahu posla, tijekom razgovora s fotografom, bez dodatne pripreme, u ritmu vlastitog života. Dobiva se također dojam kao da su sve potretirane osobe same izabrale način kako će se prikazati, a Luka Mjeda samo je stvorio atmosferu u kojoj će one to i moći učiniti.

Neupadljivost autora, kojom portretiranoj osobi dopušta da bude, opet je činjenica majstorstva dobra portretista. Dobivamo tako ne samo sliku kako ih autor vidi nego i kako osobe same doživljavaju sebe. Iz portreta već zaključujemo da je riječ o jakim osobnostima portretiranih, oni prirodno i brzo stvaraju svoj način vlastitog samoprikazivanja, i zrače kako položajem tijela i mimikom, tako i ambijentom u kojem jesu i koji jest dio njihove osobnosti.

Samim Mjedinim kadriranjem pozadina portreta mogla je zasjati u punom svjetlu, jer riječ je o ambijentima koji su sami stvorili umjetnici, njihovim umjetničkim djelima ili sredstvima za rad, ili opet o ambijentima koji su na neki drugi asocijativan način povezani s njihovim radom. Portret Lovre Artukovića, njegov rad, Mjeda je stavio u prvi plan, kao osobu gurajući slikara u drugi, Stephan Lupino pomalo je glamurozan uz automobil, Nika Radić skromna za računalom, Slaven Tolj pomalo hamletovski na stijeni, Vlasta Žanić u radionici – samo neka su od dobro osmišljenih, ujedno i pomalo duhovitih i izrazito intimistički ljudskih, rješenja Luke Mjede. Pritom se Mjeda ponekad utječe zanimljivim kolorističkim rješenjima, kao kod portreta Josipa Vanište, u kojem bijela odjeća portretiranog prati prazno slikarsko platno ili kod portreta Gorana Petercola hvatajući samo umjetnikovu sjenu na bijelom zidu u profilu.

Jedanaest izloženih portreta ostat će kao donacija Luke Mjede u zbirci novije fotografije Muzeja za umjetnost i obrt.

Dina Ivan