Ukradeni Božić

Ukradeni Božić

Postoji božićna priča o bakici Ivšić za koju vjerojatno jedini znam. Imala je zaista lijepu šupu. Živjela je u suterenu s mnogim mačkama, a podrum je bio u ravnini stančića u kojemu je obitavala. Podrum u koji je svakodnevno odlazila bio je samo vrst proširenja kuhinje. Grijala se na drva pa je to bila i praktična potreba; sve je u njezinoj šupi bilo lijepo složeno. Međutim, nešto ju je ipak mučilo. Odlazeći svakodnevno do vrata svoga podruma, morala je obvezno proći pored susjednih šupa i svaki bi se put naježila kad bi u jednoj od njih ugledala križ. Bio je to veliki drveni križ na kojemu je Raspeti bio oblikovan rukom umjetnika. Činilo joj se da njegovo tijelo u drvu lagano svjetluca u polumraku šupe, i ruka kao da joj maše, na trenutke se odvaja od križa i daje neodgonetljivi znak svoje prisutnosti. Kao poštena i nabožna žena, prvi je put ozbiljno pala u napast.

Ona, koja dotad nije ništa ozbiljno ukrala, zaželjela je ukrasti podrumskoga Krista. I svaki put kad bi prolazila tim hodnikom šupe, Kristov sjaj u drvu kao da joj je govorio: uzmi me, ukradi me, nećeš zgriješiti.

Bilo joj je teško, i u sebi se znala pitati: može li se ukrasti Bog? Boga ima ili nema u nutrini, ali se ne može prosto dignuti. To je ipak krađa kao i svaka druga krađa, recimo iz crkve, što je još gore.

No, ukradeni Bog postoji. Jednoga tmurnog dana, kada je išla po drva opet joj se dogodilo ukazanje. Vidjevši nestvarno svjetlucanje proletjela joj je glavom spasonosna misao. Ta ljudi koji su bacili taj križ u drvarnicu drže ga ovdje kao što ja držim cjepanice i panjeve za peć. On im ništa ne znači, zato i stoji godinama na ovome mjestu. On tu i čeka da ga netko uzme iz mraka i odnese k sebi, u svjetlo. Zato možda i sjaji.

Nisu pošteni oni posjednici raspela koji ne daju na njega ni pišljiva boba. Mogli su ga barem uzeti, ako ništa drugo, onda zbog ljepote križa i umjetničke vrijednosti izrezbarena kipa.

U tim pomiješanim čuvstvima bijesa na susjede, nepravladana straha od krađe, bakica se primakla križu i gurnula ruke između dvije vodoravne podrumske letve. Ruka joj je bila prekratka, skočni zglob zapinjao kroz preuski razmak drva: i nije se mogla domoći križa. Preplašila se da to također nije neki znak kojim joj Gospodin zabranjuje da ga ukrade. Ali predaleko je već otišla, i nije se dala isuviše zbuniti. Uzela je iz svoje drvarnice tanku šipku od lustera koju je pronašla na cesti u srpnju 1977, ispalu iz nekoga selidbenog kamiona. Nije joj bilo teško sagnuti se, pokupiti je i sačuvati do današnjega dana, sada je znala i zašto: da bi tom šipkom danas mogla strpljivo primicati, vrtjeti raspelo. Malo ga je pomaknula lijevo pa desno sve dok ga posve nije privukla sebi. Ali jednom kad ga je uspjela pomaknuti do šake nastupila je nova teškoća. Križ se nije dao uzeti! Bio je predebeo za prorez letvi, pa je tako cijeli posao bio uzaludan. Pile za drvo nije imala, osim toga, čulo bi se, kuća je bila puna žbirova.

No tada se na nju izlila milost tvrdoglavosti. Kako su letve bile malko razlabavljene, jednu je gurnula naprijed svom snagom šake, a desnicom provlačila križ kroz novonastalu rupu u gredama. Križ je jedva prošao i malko se ogrebao, ali je ipak prošao, to je bila cijena. Nije bilo tragova nasilja ni krađe.

U sebi je govorila: spasila sam raspelo i ne smijem otkriti tko sam. Moram se skrivati da me razumiju. Moram govoriti njihovim jezikom. U znaku sam šupe.

Taj križ na koji je bakica vezala svoju krunicu u čvor danas je kod mene.

On me podsjetio na vrijeme ilegale Božića, i na tu šupu. Tada je blagdan Božića sadržavao svetost, tajnu i nerečeni otpor, možda zato što je bio zabranjen. Mnogi su morali skrivati božićno drvce u podrumu, pogotovu ako su za susjede imali dobre duše, koje su s velikom pompom slavili Dan Republike, 29. studenoga, a u doba božićnih blagdana njuškali uokolo. Pravi ili samoinicijativni udbaš smatrao je građanskom dužnošću pozvoniti u te svete dane, poviriti unutra i provjeriti drži li njegov susjed bor. Novogodišnja jelka se, za razliku od božićnoga bora, tolerirala, ali se morala pojaviti i ukrasiti uoči Nove godine, u svakom slučaju nakon Božića, po mogućnosti s betlehemskom zvijezdom u obliku petokrake. I Ministarstvo šuma pobrinulo se da stavi u prodaju jelkice uoči novogodišnjih blagdana, a sindikati spustili cijene svinjskih polovica. Zato se bor držao u podrumu sve do Badnjaka i onda ga se, potajno, nosilo gore, pazeći na svaki šum u stubištu. Podrum je bio sklonište od raznih potkazivača, a taj bor, zelen u šupi, bez kuglica, neokićen, bio je skrivena nada u dnu. Njegove oštre iglice djelovale su nestvarno, gotovo uzvišeno.

Božić je imao auru. U njemu se odslikavala katakombalna povijest Crkve, poslanje prvih kršćana i njihova iskustva siromaštva i jednostavnosti, a poslije, doživljaj skromne poniznosti pred jaslama u štalici, mjesta rođenja maloga Boga. No srž nekadašnjega slavlja pala je u zaborav.

Današnji, liberalni Božić sve je suprotno od radosne vijesti. Nekadašnje državno-ideološko nijekanje Božića i njegova današnja trgovačka degradacija teže čini se istom cilju: orgiji uništenja. Kao da su nekadašnji partijci i današnji marketinški borci za utržak oduvijek potajno surađivali. Što nije čudno, u biti su to na dlaku isti ljudi pa im je posao presvlačenja Božića nekako prirođen. Ako ga nisu mogli uništiti, barem su mogli zagospodariti njegovim značenjem, pretvoriti ga u čaroliju, najveću konzumerističku fjeru godine. U blagoslovljeno vrijeme darivanja s oltarnim tezgama i palama Djeda Mraza osvijetljenim raznobojnim žaruljicama, koji nastupa kao pomiritelj boljševičkoga Sv. Nikole i Coca-Colina izuma djedice na sanjkama iz tridesetih godina. Udruženim snagama pretvorbe nisu dopustili da se Božić sačuva u intimnosti obitelji i tihe mistike ljubavi, nego je morao postati izvanjski ritual neograničene potrošnje, opsadno stanje grada i svih njegovih punktova u kojima debeljuškasto čudovište sijede brade dijeli bombone ili nam namiguje s plakata. To je i dalje njihov Božić prevrnute vjere, koji nas sili na množenje besmislenih darova za one koji sve imaju, zatrpava ispraznom opremom fantazije i himbom veselja. Tisuće raznobojnih lampica, milijuni ukrasa, plastičnih anđela, prskalica, zabranjenih petardi trude se nadomjestiti obliteriranu svetost. Ali, kupovanjem Božića dolazimo u višu fazu bezvoljnosti. Rasapa osjetila. I proždrljiva pa rastočena ništavila. Nema više ni iluzije: nitko se ne može oduprijeti takvu Božiću mimo Božića da ne postane siromašni starac bez ikoga i ičega koji u miru i tišini, uz udijeljenu zdjelu bakalara, dočekuje svoj blagdan. Tako ni sam neću pasti u iskušenje i zavapiti: vratite nam socijalistički Božić, vratite nam podzemlje. Samo slutim da Božić valja iznova ukrasti poput raspela od ispraznih susjeda kao što je to učinila jedna bakica u suterenu.