U sudnici

U sudnici

Poštovani čitatelji, budite vi novinska porota, i izaberite sami. Uredništvo će vas obavijestiti o broju telefona na kojem možete ostaviti svoj glas. Rezultati će biti objavljeni naknadno

Mlada, žuto-zelena novinska kritika (I)

U Kerempuhu, ustajalom satiričnom kazalištu za umirovljenike, napokon nešto svježe i novo. Više nije potrebno da omiljene junake gledate isključivo izdaleka, na televizijskom zaslonu, možete doći i u kazalište (ako, jasno, znate gdje je), i u neposrednu druženju s njima provesti urnebesnih devedesetak minuta. Sit-com Bitange i princeze doživio je svoje snimanje pred vama, svojom odabranom publikom! Mlada generacija, lijepa, svježa, pametna i ambiciozna, uhvatila se ukoštac sa životom — dakako, na samo njoj primjeren način: samostalnim poduzetništvom. Zamislite samo: akteri sit-coma odlučuju snimiti sapunicu u vlastitoj produkciji. Hoće li im uspjeti? Ishod doznajte sami; mi ćemo vam reći tek toliko da je Mila Elegović i nadalje zanosna plavuša, Nataša Dangubić lijepa Dubrovkinja izgubljena u bespućima velegrada, Tarik Filipović (u ulozi odvjetnika Friščića) šarmantan srcolomac, Rene Bitorajac tipični Bad Blue Boy, Hrvoje Kečkeš zaneseni gradski loser — no, vi ionako te likove bolje poznajete iz svoje omiljene TV-serije. Ipak, otkrit ćemo vam još jednu malu tajnu: uhvaćeni u zamku TV-porote, na kraju svi oni (osuđeni odlukom gledateljstva) moraju otpjevati (i otplesati!) jednu melodiju, vrlo poznatu davnih sedamdesetih godina, iz mjuzikla Yalta, Yalta Alfija Kabilja! Neponovljivo, u što ćete se lako i sami uvjeriti, ako uspijete dobiti ulaznicu za neku repriznu izvedbu. Premijera je, jasno, bila glamurozna — no, o nazočnim celebrities pišu drugi. Meni uvijek pripadne kazalište. Devedeset minuta čiste zabave: pred vama razotkriva se televizijski mehanizam, bolje nego da ste pred najboljom plasmom: iza nje je samo zid, a ovdje vidite i Dražena Čučeka kao gay-kamermana. Bravo za Kerempuh, nestrpljivo očekujemo drugu epizodu.

Intelektualna, esejistička kritika (II)

Mladi scenarist i redatelj Goran Kulenović odlučio je svoj televizijski uradak nazvan Bitange i princeze prenijeti i na kazališne daske: logično, izabran je Kerempuh, kao komercijalno kazalište koje je i prije pokazivalo afinitete za takvu vrst posla. Jasno, to je rizičan pothvat, no Kulenović se pokazao prilično vještim u korištenju komediografskim shemama, od kojih neke datiraju još iz vrlo ranih razdoblja, recimo, još od vremena komedije dell’arte. Parodira se televizija, ta pošast današnjice, i njezini manipulacijski mehanizmi — a oni upućeniji prepoznat će i konkretne emisije. Tu je i otrcan, ali učinkovit naslov, tu su i likovi — karikaturalni portreti izgubljene generacije tridesetogodišnjaka, tu je i zaplet koji bi se najlakše mogao opisati kao teatar u teatru: skupina marginalaca, naime, odlučuje snimiti sapunicu! Pritom je neskrivena meta Kulenovićeve satire konzumističko društvo današnjice, i njegovi rituali: od sponzorstva svake vrste, do rituala poput nogometne utakmice, izbora za Miss svijeta, ili pak same soap-opere kao pseudodrame na pojednostavnjenim načelima nekadašnje umjetničke melodrame (koju idealno reprezentira filmski klasik Casablanca). Bogat referencijama, Kulenovićev tekst ponešto je zbrkan, no uvijek valja zagledati ispod njegove prividno ravne, zrcalne površine: prepoznat ćemo u njemu sebe same i sredinu u kojoj živimo. Možemo se smijati, ali s okusom gorčine. Ah, kako smo pali — gdje su ideali?!

Radikalna kritika (III)

Kerempuh — što je to? To je pitanje, koje valja javno postaviti nakon najnovije premijere toga gradskog i satiričnog kazališta. Kulenovićeve Bitange i princeze — već je sam naslov uvredljiv, i to s više gledišta. Može li samouvjerena, afirmirana, urbana žena današnjice biti reducirana na kakvu princezu, što je eufemizam za lijenu glupaču parazitskih sklonosti? Ne, ne, i sto puta ne! S druge strane, ako mnogi muškarci i jesu agresivne samozadovoljne bitange, zadubljene u kontempliranje sportskog programa i ispijanje piva, ipak ta jeftina metafora ne iscrpljuje sav registar mogućnosti (makar i slabo realiziranih) tog roda. Potom, u toj se nazoviparodiji amerikanizirana pseudožanra zvana sit-com (stara, nekoć dobra situacijska komedija), u prvi plan izvlači arhioruđe manipulacije masama kakva je televizija. Sama ta činjenica, naime pretpostavljanje televizije kazalištu, svjedoči o dubokoj degradaciji teatra i cijele naše civilizacije. O tempora, o mores! Zar i televizija na sceni? Zar nije dostatno svakodnevno zaglupljivanje šarenim sličicama u svim građanskim domovima? O tipiziranosti likova i ne treba trošiti riječi — žena je u tom uratku uvijek sekundarna i podređena muškarcu, koji se iskazuje kao priglupi nasilnik, vođa čopora. Kad se tomu pridoda nekorektan, karikaturalni tretman predstavnika alternativne spolne orijentacije — kap je to koja prelijeva čašu! Quo vadis, Kerempuh? Gdje su istinski satirične, socijalne teme? Gdje su komedije koje će otvoreno razotkriti konzumistički svijet brutalne muške dominacije? Njih, dakako, junaci globalizacije nikada neće pripustiti na scenu kazališta, kojemu bi baš to trebala biti prva zadaća.

Poštovani čitatelji, budite vi novinska porota, i izaberite sami. Uredništvo će vas obavijestiti o broju telefona na kojem možete ostaviti svoj glas. Rezultati će biti objavljeni naknadno.

Boris B. Hrovat