Strategije dangubljenja

Ansambl slobodnoga plesa Liberdance premijerno je predstavio Koncert za dangubu i zgubidana 10. prosinca u Zagrebačkom kazalištu lutaka

Strategije dangubljenja

U novoj se predstavi fokus posve izoštrio i oslobodio godinama uporno stjecanu zalihu kretanja u njegovu tijelu u ples koji relativizira i (auto)ironizira nametanje bilo kakvih koncepata tijelu

Umjetnički voditelj, koreograf i plesač Ansambla slobodnoga plesa Liberdance Rajko Pavlić svoju je novu predstavu naslovio Koncertom za dangubu i zgubidana, naglasivši time složno istupanje i svoj kreativni sporazum s piscem i glazbenikom Matom Matišićem, kao i njihov autorsko/izvođački credo ispisan projekcijom teksta na stražnjem zidu pozornice na samu početku predstave, a koji nas informira kako upravo u tom trenutku negdje neki pastiri sviraju i plešu bolje od njih i kako bi njih dvojica željela pripadati tom odabranom i samozatajnom društvu.

Prikazujući sebe kao dvojac koji gubi dane plešući i svirajući, ukazuju i na u nas još snažan nesporazum u shvaćanju bavljenja suvremenim plesom i suvremenom glazbom isključivo kao razbibrigom, a ne ozbiljnim poslom od kojega bi se trebalo moći živjeti.

Rajko Pavlić, plesač duhovita, emocionalna, tjelesno osviještena iskaza i rafinirana znanja o mnogim plesnim tehnikama i stilovima, u predstavi je stupio na tlo prestižne i zahtjevne koreografsko-izvedbene forme – plesnoga sola. U takvoj je formi izloženost gledatelju potpuna, i to je ono što Pavlić i želi, bez kompromisa, bez kompleksa, strastveno razmišljati o plesu, o uvođenju tradicionalnog etnopokreta s našeg područja u suvremeni plesni kontekst. Iskušavao je to i u prethodnim predstavama (Stade sunce čudo gledajući, Nema boljeg businessa od show businessa, Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće), ali se u novoj predstavi žarište posve izoštrilo i oslobodilo godinama uporno stjecanu zalihu kretanja u njegovu tijelu u ples koji relativizira i (auto)ironizira nametanje bilo kakvih koncepata tijelu koje želi iskazati volju za nesputanim, osobnim, osobitim, lišenim predrasuda kretanjem.

Slogu i sklad u toj je namjeri uspostavio sa suautorom i suizvođačem Matom Matišićem, koji u predstavi uživo svira na malenoj tamburi, samici, istražujući izražajne mogućnosti glazbala, svirajući na njoj onako kako se to inače ne čini, bez trzalice, prstima, izvlačeći iz nje začudne zvukove i virtuozne dionice. Ozvučena mikorofonom samica u Matišićevim rukama iskazuje nepoznat, intrigantan spoj s jedne strane vrlo jednostavna, domaćeg, tradicionalnog i s druge strane suvremena, složenog, kozmopolitskoga glazbenog zvučanja.

Dramaturški je predstava postavljena tako da je nemoguće odrediti određuje li, pobuđuje li plesno kretanje zvuk ili obrnuto, a ta je neodredivost, dvojakost, kreativno nadigravanje, upravo najuzbudljivije obilježje Pavlićeva i Matišićeva koncerta, koji gledateljima prenosi snažnu posvećenost zvuku i pokretu, kao i dojam upornosti i snage unutar krhkosti i ranjivosti ljudskoga tijela i malenoga glazbala. Odlična predstava, koja nas čini osjetljivijima na dangube i zgubidane.

Katja Šimunić