Sredstvo i cilj

Sredstvo i cilj

Miljenko Jergović, Ruta Tannenbaum, Durieux, Zagreb, 2006.

Nakon čitanja posljednjega romana Miljenka Jergovića pod naslovom Ruta Tannenbaum u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Durieux polurazočarano preostaje maštati kako bi bio izvrstan Jergovićev roman, također naslovljen Ruta Tannenbaum (ali može i Miljenko Jergović) u kojem pripovijeda o (ne)voljenom zagrebačkom piscu Miljenku Jergoviću koji 2006. piše roman o (ne)voljenoj zagrebačkoj Židovki i dječjoj kazališnoj zvijezdi uoči Drugoga svjetskog rata nadahnut autentičnom povijesnom pričom, ali mučen nedostatkom faktografskoga materijala, a potom mučen i reakcijom isprovociranoga dijela (kulturne) javnosti, koja se (također u 21. stoljeću) pjeni zbog slobode autora romana u romanu da po svome ćefu opisuje više fašističku nego antifašističku polovicu hrvatske duše te zato što crni bijeli Zagreb grad (u nečijim očima još i drskiji grijeh).

Jergović je ipak stao samo na pola puta i napisao samo Rutu Tannenbaum, dok se druga polovica romana sama ispisivala po novinskom papiru, nekako potvrđujući, nažalost, da je Jergovićev povratak svijetu između dva svjetska rata ipak više aktualan nego retrogradan, ne samo zato što je mir uvijek razdoblje između neka dva rata, nego i zato što je Filosofija palanke primjenjiv udžbenik bilo kad i bilo gdje, pa je tako i Jergović pričanjem jednog šarolikog mikrosvijeta u jednoj minuti povijesne ure podsjetio kako buka dnevne politike, malograđanskih kompleksa, predrasuda o Drugom, stereotipa od kojih si svatko gradi svoj svemir, statusnih samozadovoljstava ili nepomirljivosti, komšijskih sapunica i kukavne naivnosti pred budućnošću svijeta završava potresom koji je vrhuncem potpuno oprečan katarzi jednoga potresa u Altmanovoj ekranizaciji Carverove tjeskobne panorame potmulih histerija.

Istina, Jergović je u potpunosti mogao uroniti u sadašnjicu i pripovijedati o Zagrebu u kojem se slušaju narodnjaci, umlaćuju današnji Drukčiji, umjesto protiv cirkusa Crkva propovijeda protiv rada trgovina nedjeljom, umjesto o Hitleru zbori se o današnjem svjetskom imperijalistu, umjesto davnih hrvatskih kraljeva i banova romantiziraju se generali, umjesto Krleže skandal je Jergović, Ruta nije zvijezda u kazalištu nego instant-proizvod komercijalne televizije, djeca ne umiru nego ih vole pedofili, genocid je isključivo mentalan, a logor je zbilja naša svagdašnja sama po sebi. Ipak, Jergović se zaputio u prošlost ne samo zato što se zaintrigirao za biografiju Lee Deutsch nego i zato što mu je prošlost već poodavno zahvalna za raspojasavanje njegovih sklonosti: nostalgičnosti, sentimenta i patetike. Polustvarnost prošlosti u spisateljskom mu smislu višestruko služi: uvjerljiva je jer je zaista jednom bila, povijesne su fabule fantastične, a sav taj dekor privlačan je za zaigrana maštovita obrađivanja i književna oživljavanja, koja su Jergoviću baš merak.

Pa što bi nas to onda trebalo uzrujavati u Jergovićevu romanu što već nismo znali, čak i kada je riječ o nama samima i o sjeni na našoj slici? Jergović iznad svega voli priču i stoga će netko možda smatrati da je nesreća što se Jergović od svih mogućih priča zaljubio upravo u priču o Lei Deutsch (iz koje su proizašli svi nesporazumi, provokacije i reakcije kao nusefekti ili pak kao kolateralna šteta), a oni uvredljiviji neće odstupiti od smatranja da je nesreća što Jergović uopće piše, dok je možda zapravo nesretno samo to što ga velik dio naše malobrojne čitateljske republike bezrezervno voli, pa čak i kad je opet kičast, patetičan i nerijetko u slikama i metaforama banalno jeftin, dok se u brzim opisima životnih sudbina likova nedvojbeno kvalificira za Balaševićeva tekstopisca, tako da u Ruti Tannenbaum može uzrujavati samo raskorak između preuzetnosti teme kao što je sudbina Židova u NDH, zahtjevnijega čitateljskog ukusa i Jergovićeve preslatkorječivosti, koja u sjeni teme kao što je holokaust iritira koliko i morbidna izvedba Male Floramy u ustaškom logoru prema navodima o uvjetima koje su logoraši uživali.

Piscu je dobrodošlo graditi reputaciju i na kontroverzama, pa se u najcrnjim i najopreznijim slutnjama čitatelj može zapitati nije li i Mala Ruta izmanipulirano sredstvo za demagoške ciljeve jedne ambicije?

Igor Gajin